Dragulj Sankt Peterburga

“Ali on je u vojsci. On to radi svaki dan.”

“I proganja moju ženu. Govnar radi i to, također.”

Ali njoj nije bilo do smijeha. “Kakav je to čovjek koji može hladnokrvno ubiti drugog čovjeka?”

Okrene se i nađe ga kako stoji točno iza nje, visok i nepopustljiv. “Volim te, Jense Friise.” Dodirne mu lice i položi ruku na njegovo srce. “I zato ne podcjenjuj ono za što sam sposobna.”

28

Arkin se odmakne od zida koji mu je crpio toplinu iz tijela i oprezno produži niz pločnik pun ljudi u donjem dijelu Nevske avenije. Čekao je više od sat vremena. Nebo je bilo zastrto, ljubičasto poput nagnječene kože i grad se osjećao krhko. Ljudi su u žurbi ulazili i izlazili iz trgovina, ne pogledavajući prema gore. Uz rub pločnika kloparajući se zaustavila kočija s kočijašem u smeđe-zlatnoj livreji, koji je nestao u maloj prodavaonici što je iznad svojega izloga imala sliku vinograda. I Arkin je mnogo puta obavljao isti zadatak.

On se provuče između kupaca i približi kočiji. Bila je ondje, sama kao i obično. Kroz prozor mogao je razaznati profil Elizavete Ivanove koja se blago smiješila nečemu ususret. Svakog utorka nakon jutarnjih druženja po kućama sanktpeterburških imućnih dama, običavao je ovdje zaustaviti Turicum. Iz prodavaonice bi se vratio sa šalicom topla kuhanog vina iz dobrih gruzijskih vinograda i ona bi ga polako ispijala u tišini. To joj je postao običaj.

Na blagajni prodavaonice uvijek je bio red pa je znao da ima nekoliko minuta prije nego što se kočijaš vrati, ali znao je i da bi bio glup kad bi riskirao. Čak i zbog nje. On hitro otvori vrata kočije i uskoči na klupicu nasuprot njoj. Smeđa koža sa zlatnim resama i mjedenim gajtanima mirisala je na njezin parfem. Bio je pripremio riječi koje bi izrekao u slučaju da ona počne vrištati i zvati upomoć, no iznenadila ga je. Plave su joj se oči raširile i na trenutak su joj se otvorila usta, a zatim mu je podarila tako iskren i topao osmijeh da mu se od njega razvezalo nešto bolno u grudima što se čvorilo ondje pod rebrima od onog trenutka u ulici sa Sergejevim.

“Arkine, nedostajao si mi”, reče ona.

Tako obične riječi.

“Hvala Vam, gospođo.”

“Brinula sam se da bi policija mogla...” Pusti da riječi zamru.

“Nisu me još uhvatili, kao što vidite.”

Ona se namršti. “Znam da ne bi nanio zlo mojoj obitelji. Bilo koji sluga mogao je postaviti kutiju s granatama u garažu.”

Nije joj proturječio, nego je uživao ponovo je promatrajući. Bila je odjevena u haljinu boje ostrige i ogrtač boje škriljevca urešen srebrnom lisicom oko ramena, a prizor njezinih dragulja i bogatstva kojim se tetošila nije ga razbjesnio na način na koji je znao da bi trebao.

“Gospođo Ivanova, moram biti brz. Nešto trebate znati.” Nagne se naprijed, koljenima gotovo dodirujući njezina. “Nešto što sam načuo u gradskim barovima i čega, bojim se, niste svjesni.”

“Što?”

“Zapovjednik Černov izaći će na dvoboj s inženjerom Jensom Friisom.”

Očekivao je da će se iznenaditi, ali ne i da će problijedjeti toliko da su joj usne poprimile boju papira.

“Zašto?” prošapće ona.

“Zbog Vaše kćeri.”

“Valentine?”

“Da.”

“O, dragi Bože, ne.” Usta joj se otvore i iz grla joj se otme oštar zvuk. “Moj je suprug uništen”, zacvili ona ispod glasa, ljuljajući se naprijed-natrag na svom mjestu i rukom prekrivajući usta.

Ta ga je riječ zapanjila. Uništen? Što je time mislila? Reagirala je tako pretjerano da je gotovo poželio da joj nije otkrio tu informaciju. Ali riskirao je s namjerom. Sergejev je bio mrtav. Mnogi šegrti bili su mrtvi. Uskoro će, ako sljedeći plan uspije, i premijer Stoljipin biti mrtav. Rusko se tlo treslo pod ulicama Sankt Peterburga i palače će se početi rušiti jedna po jedna. Nije se mogao otresti želje da se pobrine za to da Elizaveta Ivanova bude na sigurnom.

“Gospođo”, reče mekano, kao što bi se obratio djetetu koje je nehotice prestrašio, “zapovjednik Černov poznat je strijelac. On će ubiti inženjera. Nema razloga da se bojite...”

“Ne, ne, ne. Ako ubije inženjera, ona se nikad neće udati za Černova, znam ja Valentinu.” Onako potresena, držala je ruku na bradi i on začuje kako joj zubi cvokoću.

“Je li to toliko važno?” upita je. “Ako se ona ne uda za Černova?”

Ona ne odgovori. Umjesto toga stala se naginjati naprijed dok joj blijedo lice nije bilo toliko blizu da je mogao vidjeti svaki detalj njezinih očiju, tamnoplave krugove oko zjenica i trunke blijedo ljubičaste poput uzoraka u plavetnilu njezinih šarenica. Tanku crvenu nit u bjeloočnici jednog oka. Dah joj je blago mirisao na metvicu.

Ona objema rukama uhvati njegovu i privuče je koljenu. Oči su joj bile prikovane za njega. “Pomozi mi, molim te”, preklinjala je.

Čak i kroz siv materijal rukavica mogao je osjetiti da su joj ruke hladne kao led. Činilo se kao da je sva toplina njezina tijela prešla u njegovo, te on osjeti kako mu gori vrat.

“Kako bih Vam mogao pomoći?”

“Ti si snalažljiv čovjek, Viktore.”