Dragulj Sankt Peterburga

Valentina je nedaleko od sebe začula štropot metalnog dizala i naježila se. To je bio prvi put da se vratila u Jensov tunel. Na sebi je imala svoj bolničarski ogrtač te se čvršće umotala u modre nabore ne bi li se zaštitila od sjećanja koja je prizvao taj zvuk.

Nije sjela na stolac koji su joj ponudili u Jensovu uredu, nego je odlučila stajati. Zauzela je mjesto kraj prozora i usredotočila bolne oči na dvorište. Vrvjelo je od posla, radnici u platnenim kapama izranjali su iz zemlje i treptali poput krtica na suncu. Žene su na glavama nosile marame i gurale kolica s kamenjem i zemljom niz metalne tračnice. Svi su bili mršavi, sivih lica i svi u istom tonu, prekriveni prašinom. Bilo ih je nemoguće razlikovati. Je li ovo Jens gledao svakog dana? Nije bio u uredu kad je došla pa su po njega poslali kurira.

“Čaj?” ponudi činovnik.

“Ne, hvala.”

Činovnik se vratio svojem snopu papira, a Valentina svojem čekanju. Vani je nebo bilo zimski svijetloplavo i jedna je ptica na gracilnim krilima klizila tamo-amo, ploveći na zračnim strujama ponad grada. Prije nego što ga je mogla vidjeti, začula je Jensove brze korake i osjetila kako joj srce juri. Kad ju je ugledao, u dva hitra koraka našao se pokraj nje.

“Je li nešto pošlo po zlu?”

“Da.”

On se okrene činovniku i otpravi ga mahnuvši rukom pa ovaj izađe bez riječi, naginjući glavu kako bi što načuo dok je zatvarao vrata.

“Što je bilo?”

Nadvije se nad nju, pun brige. Ona korakne unatrag i bijesno ga odmjeri. “Lagao si mi.”

“Lagao za što?”

“Za dvoboj.”

“A, to.”

“Da, to.”

On priđe svojem stolu koji je bio primjer složenosti i reda u usporedbi s neurednim papirima na stolu njegova činovnika. Sjedne i pogleda je oprezna izraza koji mu ona poželi izguliti s lica. “Što s njim?”

“Borit ćeš se?”

“Da.”

“Ne, Jense, ne. Nemoj, ne smiješ. Čuješ li me? Jesi li poludio? On će te ubiti. On će...”

Bila je odlučila da neće plakati, da neće biti djevojčica. Bila je obećala sebi. Ali pomisao da bi ga mogla izgubiti parala joj je srce i grlo joj se stisnulo pred riječima koje bi se, ako ih izgovori, mogle i ostvariti. Skrene pogled s njega i usmjeri ga prema prozoru, u pauka koji je u kutu pleo svoju tanku mrežu.

“Molim te, Jense. Nemoj se boriti s njim. Želim te živa.”

To je zvučalo bolje. Smirenije. To će saslušati. Ali tišina koja se protezala između njih bila je mračna poput njegovih tunela i u tom je trenutku znala da neće biti po njezinu. Okrene se prema njemu i zatekne ga kako je promatra sjedeći za stolom, tako pozorno kao da je to posljednji put.

“Imaj povjerenja u mene”, reče produbljenim glasom. Zvučao je umorno.

“On bi te mogao ubiti.”

“Ili bih ja mogao ubiti njega.”

“Prošle je godine u dvobojima ubio neka dva čovjeka.”

“Ja nisam neki čovjek.”

“Jense, nemoj. Zbog mene.” Uspijevala je glas održati u prihvatljivu tonu.

Njemu usne zatitraju jedva primjetnim smiješkom. To je zapanji. Bio je tako pomiren.

“Zašto, Jense? Zašto bi to napravio? Samo otiđi.”

On odmahne glavom.

“Čort! Nemoj!” ona vikne i udari dlanom o stol. “Nemoj mi reći da je to nešto što muškarci moraju napraviti, boriti se za ono što je njihovo, označiti svoj teritorij. Nemoj mi reći da si tako glup. Ili sam ja u krivu. Možda si tupoglav i željan slave kao i svi ostali bezumnici koji bi htjeli biti junaci u svojim odorama, nakićeni perjem. Mislila sam da si drugačiji, mislila sam da si...”

Zaustavi se. On ustane i obiđe stol. Uhvati je za ruku i privuče, stišćući je svojim dugim rukama u zagrljaj sve dok joj lice nije bilo zagnjureno u otkopčanu mu košulju na vratu. Nije mogla govoriti, sve i da je htjela.

“Slušaj me, Valentina. Nisam željan slave, ali želim živjeti s tobom ovdje u Sankt Peterburgu.” U kosi je mogla osjetiti vrelinu svake riječi koja mu je silazila s usana. “Zapovjednik Černov me je izazvao. Ako ne prihvatim izazov, bit ću obilježen kao kukavica i to će biti kraj mojeg života i moje karijere u ovom gradu. Bio bih izbačen s projekta kanalizacije, car i njegova pratnja okrenuli bi mi leđa, odbijali bi me u svim pristojnim kućama. Bio bih gubavac. Izopćenik.” Podigne joj glavu s grudi i poljubi je u blijedo čelo. “Kakav bismo život imali? Nitko me ne bi htio zaposliti.”

Ona se privije uz njega. “Mogli bismo pobjeći.”

“Pobjeći kamo?”

“U drugi grad. U Moskvu. Bilo gdje.”

“Moj bi me ugled pratio poput šugava psa. Rusija možda jest golema zemlja, moja Valentino, ali glas se iz grada u grad širi brže od kuge. Kamo god da pođem, kao inženjeru, ugled mi je važan koliko i krv koja mi kola žilama.”

“Radije bih da ti je ugled ukaljan, nego krv prolivena u šumi.”

Na to nije ništa rekao, samo ju je držao. “Nisam vrijedna toga”, prošapće ona naposljetku.

“Tko to kaže?”

“Ja.”

“Onda ne znaš što je ljubav.”

Izvuče se iz njegova zagrljaja i vrati prozoru. Nije željela da joj vidi suze. Sve to vrijeme znala je da će se, ako Černov pogine, očev bankrot samo povećati. “Jesi li ikad ubio čovjeka?” upita ona promatrajući dijete koje je vani lopatom krčilo tračnice.

“Ne.”

“Znaš li rukovati pištoljem?”

“Naravno. Ne brini se, pristojan sam strijelac.”