Dragulj Sankt Peterburga

“Sok od breskve, mislim.” Valentina uzme visoku čašu i prinese je usnama. “Tako osvježavajuće.”

Sive oči grofice Serove zastre izraz dosade. Bilo je jasno da se nadala opiti Valentinu te se ugrize za donju usnicu i odšeta, očito umorna od igre. Ali Valentina odluči ostati. Tu je bilo svježije. Uzme komad leda i prisloni ga uz sljepoočnicu ispijajući sok. Kad ga je do pola popila, izabere drugu čašu s pladnja, ovaj put sok od nečega drugog i izlije ga u preostali sok od breskve.

“Dugo ste se zadržali.” Stepan Černov namršti se podignuvši svijetle obrve dok je Valentina sjedala. “Je li Vam loše?”

“Ne, nimalo.” Ona mu se nasmiješi. “Srela sam groficu Serovu pa smo raspravljale o tome koji vojnici imaju najljepše odore.”

“Nadam se da ste rekli husarska garda.”

“Naravno.” Prijeđe rukom po grlu samo da bi vidjela kako njegove plave oči prate njezin potez. “Druge i ne primjećujem.” On se na to nasmijao i počeo priču o klađenju na borbe pijetlova, ali Valentini je promaknula poenta priče.

“Samo ću otići po još jedno piće”, oglasi se ona.

“Reći ću jednom od sluga da Vam ga donese.”

“Hvala, ali nemojte. Godit će mi mala šetnja.”

“Požurite.” On pokaže glavom na cara Nikolaja koji je sjedio za obližnjim stolom. “Mi smo sljedeći koji će biti počašćeni društvom Njegova Carskog Veličanstva.”

Dok se žurila kroz velebna pozlaćena vrata, u glavi joj sine misao. Volio joj je naređivati.

27

Jens je pušio jednu od cigareta s inicijalima cara Nikolaja. Pokušao je zamisliti kako bi to moralo izgledati da su ti inicijali ili otisnuti, ili izrađeni u pozlati ili izvezeni na svemu oko tebe. To je značilo da nikad ne možeš zaboraviti tko si. On je na carski bal došao samo zato da bi udovoljio ministru Davidovu — Jens nije bio raspoložen za veselice. Ali je s ljudima koje je Davidov okupio u jednom od mirnijih predsoblja razgovarao o poslu dok se od dima više nije moglo gledati, a na kraju se s njima i rukovao. Ipak, nije im vjerovao. U Sankt Peterburgu nisi mogao vjerovao nikomu.

Čak ni tamnim nasmiješenim očima. Jens iskrivi lice i ugasi cigaretu.

“Što ti je večeras?” upita Davidov. “Izgledaš kao da bi grizao.”

“Tu sam. Razgovarao sam s tvojim prokletim lihvarima. Ne očekuj da ću se još i tebi smješkati.”

Ministar Davidov nasmije se sebi u bradu i zavrti konjak u svojoj čaši. Njegovo orlovsko lice izgledalo je zadovoljno, a to je bila rijetkost. “Sigurno je žena u pitanju”, ustvrdi on.

“Zašto to misliš?”

“Vidio sam te na poslu, Friise, i vidio sam kako stavljaš život na kocku u onom urušenom tunelu. Vidio sam te neraspoložena i podivljala. Ali ovakva te još nisam vidio. Pa pogledaj se!”

Oba muškarca nosila su crne žakete sa zlatnim reverima, ali Jensov je bio zgužvan dok je iskrivljenih udova zavaljeno sjedio u brokatnom naslonjaču.

“Ovdje sam zbog posla”, zareži Jens. “I ničega drugog.”

Pripali još jednu cigaretu, ali u tom trenutku opazi ženu koja je ulazila u sobu. Na carskom balu žene su morale nositi bijelo ili krem pa je na prvi pogled bila samo jedna od mnogih u profinjenoj svijetloj haljini. Ali uzbunio ga je način na koji je hodala, to oholo držanje prilazilo mu je s nestrpljivošću kojoj se nije obradovao.

“Grofice Serova.” Ustane i nakloni se nad njezinom ispruženom rukom.

“Jense, što ste se zakopali ovdje? Zar ne znate da Vaša mala ljubimica pijanistica svira Njegovu Carskom Veličanstvu?” Osmijeh joj je bio oštar poput mačje pandže. “Morate požuriti. Privukla je popriličnu publiku.”

Nije joj mogao pomoći. Bilo je kao da gleda mačića koji se utapa. Ruke su lamatale, usta se otvarala kako bi uhvatila zraka, valovi nemilosrdne poruge su je potapali, a ismijavanje vuklo na dno. Kad je tek bio ušao u dvoranu, pomislio je da Valentina zadirkuje publiku, da se poigrava s njima svirajući krive note. Ali u pitanju nije bila šala. Sjedila je na rubu stolca za velikim klavirom i od pogleda na nju Jensu se stisnulo srce.

Izvedba je bila katastrofalna. Valentina se mogla rasplakati i istrčati iz dvorane. Ali nije, sjedila je ondje, stisnutih zuba. I svirala dalje. Činilo se da su joj između glave i ruku prekinute sve veze. Svirala je Beethovenovu Odu radosti koja nije mogla biti neprikladnija: u dvorani nije bilo baš nikakve radosti. Na jednoj su strani, na detaljno izrađenim zlatnim stolcima ukočeno sjedili car i carica, okruženi s više od stotinu pripadnika sanktpeterburške elite koja se okupila u toj manjoj dvorani gdje je prethodno svirao Balalajka orkestar. Šapat je puzao uza zidove.

Valentina, ljubavi, da ti mogu dati svoje prste, dao bih ti ih.

Car Nikolaj s dosadom je potezao svoju urednu bradicu dok mu je namrgođeno lice poprimalo razdražljiv izraz. Konačno je ustao bez riječi, ponudio ruku svojoj ženi i izašao iz dvorane. Za njim su, jedan po jedan, krenuli i gosti, i Jens opazi da je grofica bila među prvima.

Prokleti bili tako bezobrazni, ona još svira, još se trudi.