Dragulj Sankt Peterburga

Sergejeva žena otvorila je vrata podarivši Arkinu topao osmijeh dobrodošlice. Izgledala je... Arkin je tražio pravu riječ. Izgledala je promijenjeno. Na način kao što se siva, bezoblična gusjenica preobrazi u živahna i ustreptala leptira. Odisala je bojama koje su dolazile iznutra. Kosa joj je bila neoprana, odjeća posve bezlična, a ipak je blistala. Je li te tako promijenilo to što si dobila dijete? Je li to utažilo neku duboku unutrašnju glad? Za njezino dobro, htio se okrenuti i otići, ali nije.

“Zdravo, privet, Viktore. Drago mi je što te vidim.”

Sergejev ispruži ruku, no Arkin se nije mogao prisiliti da je prihvati. Umjesto toga nagnuo se nad ladicu koja je zauzimala središnje mjesto na stolu i pogledao ružičasto povijeno djetešce koje je u njoj ležalo. Sve na djetetu bilo je premaleno da bi pripadalo ljudskom biću, prstići, nosić, mala zašiljena brada. Uši mu bijahu poput ptičjeg paperja, a trepavice sićušne zlatne niti. Arkina stane nešto probadati u prsima, čudno je disao.

“Zove se Nataša.”

“Lijepo.”

“Divna je.”

“Čestitam.” Promatrao je njezinu majku s čudnim osjećajem strahopoštovanja. Bila je mršava, ali grudi su joj nabujale te on osjeti neočekivanu žudnju za njom. Brzo se okrene prema Sergejevu. “Možemo li razgovarati nasamo?”

Živjeli su u jednoj jedinoj maloj sobi u kojoj su krevet i stol bih nagurani oko peći. Prostorija je bila čista i mirisala je na borove češere, na podu je bio rukom ispleten poloviki u žarkim bojama, ali žbuka se ljuštila sa zidova, a na stropu se širile pukotine u obliku tračnica. Razgovarati nasamo bilo je neizvedivo.

“Što god imaš reći, možeš reći ispred Larise. Prehladno je da bismo išli van.” Sergejev sjedne na stolac kako bi naglasio razlog. “Ona zna što radimo.”

“Zna?”

“Naravno.”

Sergejev se činio silno napetim, kao da ne želi ostati nasamo s njim.

“Kako ti je ruka?” upita blago Arkin.

“Prokleta gnjavaža.”

Larisa je stajala pokraj ladice, odsutna. Jedna joj je ruka počivala na djetešcu kao da ne bi mogla podnijeti da je ostavi, a na licu je imala zadovoljan smiješak. Arkin skrene pogled. Bilo mu je dosta.

“Ti si sretan, druže”, reče tiho. “Propustio si bitku šegrta protiv vojske.”

“Žao mi je. Čuo sam da je bilo loše.”

“Bilo je gore nego loše.”

“Žao mi je”, ponovi Sergejev. Pogled mu je bio uprt u ladicu. “Jesi li bio ozlijeđen?”

“Nekoliko posjekotina, ništa strašno.”

“Nismo mislili da bi gadovi mogli napasti tako mlade momke, zar ne?”

“Nismo. Bili smo u krivu.”

Žalosni muk progutao je sav zrak u sobi. Sergejev je teško disao.

“Zašto si to napravio?” upita Arkin.

“Napravio što?”

“Izdao ih.”

Larisa dahne. “Povuci to što si rekao, druže Arkine”, žestoko reče.

Ali Sergejev nije odgovorio ništa, samo je gledao u ladicu.

“Zašto?” ponovo upita Arkin. “Vojnici su nas čekali. Spremni za paljbu. Zašto si to napravio?”

“Zbog djeteta”, prošapće Sergejev.

Larisa rukom pokrije usta.

Sergejev je nije gledao. “Ohrana me ponovo uhvatila one noći kad smo imali okršaj s njima. Nakon što smo se ti i ja rastali, Viktore, stjerali su me u kut. Mlatili su me u jarku dok mi opet nisu smrskali ruku. Zaprijetili su mi da će me baciti u prokleti zatvor da ondje istrunem. A što bi bilo s Larisom? A što s djetetom koje je uskoro stizalo? Morao sam to napraviti.” Podigne pogled prema Arkinu. “Prijatelju moj”, oporo reče, “ti ne znaš što znači voljeti nekoga više nego vlastiti život. Čak i više od vlastitih uvjerenja. Nisam mogao dopustiti da mi žena i dijete budu izbačeni na ulicu i umru od hladnoće.”

Larisa je nečujno plakala. Dijete je osjetilo njezinu žalost i počelo cviljeti.

“Druže”, obrati mu se Arkin odsječnim glasom, “nastavimo ovaj razgovor vani. Tvoja žena i dijete ne moraju ovo slušati.”

Ispruži ruke i osovi Sergejeva na noge. Dok su izlazili iz sobe. Larisa je podignula djevojčicu, prislonila joj glavu pod svoju bradu i tiho pjevušila u mekanim tonovima kako bi je utišala. Arkin je tom prizoru okrenuo leđa, ali ostao mu je u glavi. Vani na ulici njih su dvojica prohodali dio puta ne progovorivši ni riječi. Snijeg je prestao padati, ali ležao je poput teških pokrivača na krovovima, nastojeći skliznuti na neoprezne prolaznike. Takva je bila Rusija. Oborila bi se na tebe, gušila te i uništila, ako bi joj dopustio.

“Prijatelju...” počne Sergejev.

“Nisam ja tvoj prijatelj.”

“Viktore, molim te, ja...”

“Ti si izdao šegrte. Oni su nam vjerovali i to ih je ubilo. I izdao si mene. Obavijestio si Ohranu da sam skrio granate u garažu Ivanovih.”

“Ne, ne, ne ti, Viktore. Htio sam da Ivanovi sami ispadnu krivi.”

“Nemoj se sa mnom igrati, druže.”

Prolazili su kroz jednu od uskih mračnih ulica koje su vijugale između dvorišta iza kuća, zatrpane smrznutim smećem i uginulim štakorima. Viktor stane. Ništa mu se nije promijenilo u izrazu lica kad je iz kaputa izvukao mali pištolj, prislonio ga Sergejevu uz glavu i povukao obarač. Beživotno tijelo svalio je na ulicu i otišao. Pratila ga je slika Larise s djetetom u naručju.

26