Dragulj Sankt Peterburga

Radna soba njezina oca bila je potpuno ista; stol pun papira, otvorena kutija s cigarama. Vani na hodniku čula je šuštanje metle po mramornom podu, kašalj sluge, škripave stube. Isti zvukovi. Kao da se ništa nije promijenilo, kao da njezin svijet nije ležao smrskan u komadiće na kaldrmi u dvorištu konjušnice. Pokušavala se usredotočiti na ono što joj je govorio otac, ali jedino što su joj uši mogle čuti bilo je mrtvilo u Jensovim riječima. Nemam razloga da ostanem. Jedino što je mogla vidjeti bio je njegov pogled. Oblik čvrstih mišića njegove potkoljenice bio joj je utisnut u ruke i nije se usuđivala razdvojiti prste kako ga ne bi izgubila. To je bilo jedino što joj je od njega ostalo.

“Tata”, prekine ga, “nema dogovorenog braka.”

On položi obje ruke na stol pa na njih prebaci težinu jer mu je trebao oslonac. “Valentina, molim te, nemoj mi stvarati dodatne probleme pokraj ovih koje imam.” Govorio je vrlo mirno, što ju je još više uznemiravalo.

“Dobro, tata. Ali, napravi to za Lava. Molim te, obavi taj telefonski poziv.”

Nije se usprotivio. Prišao je crnom telefonu na zidu radne sobe, zavrtio ručicu i od operatera zatražio broj. S kim god da je razgovarao, trajalo je kratko, nekoliko odsječnih zapovijedi. Valentina je uspjela čuti riječi šef policije, ali to je bilo sve. Kad se vratio, umorno je sjeo za stol, nalaktio se na njega, a bradu položio na ruke. Pogledao ju je ugaslim, ogorčenim pogledom.

“Eto, napravio sam to”, reče. “Sad idi.”

“Tata, nismo mogli ostaviti Lava u rukama Ohrane.”

On gunđavo izdahne i spusti lice u dlanove. Počeo je gubiti kosu na tjemenu, i prizor te male ljudske slabosti u njoj izazove iznenadan nalet sažaljenja.

“Tata, želim da shvatiš da se neću udati za kapetana Černova. Ništa me neće natjerati na to da s njim odem na carski bal u Zimski dvorac.”

Opet se začulo prigušeno gunđanje, ali otac nije podignuo pogled. “Treba mi da to napraviš.”

Ona odmahne glavom. “Žao mi je, tata.” Krene prema vratima. “Valentina”, promrmlja otac, “on nema novca.”

“Tko nema novca?”

“Tvoj inženjer.”

Srce joj zabubnja u grudima. Stajala je jedne ruke na vratima. “Ima dovoljno.”

“Za tebe možda dovoljno, ali ne i za mene.”

Dok ju je otac promatrao, ona spazi mjesto na teškim naborima brade gdje mu se zlatni pečatnjak utisnuo u kožu.

“Tata, zašto bi ti želio njegov novac?” Pokaže uokolo po sobi, na naočitu englesku sačmaricu na zidu, na umjetničke slike francuskih pejzaža, na police s knjigama u kožnatim uvezima. “Ne razumijem. Zašto?”

Njemu se oči stanu magliti i promijene boju iz smeđe u mutnu. Žilice na brkatom licu izgledale su beskrvno i ona opazi da mu se krive usta. Na trenutak je pomislila da ima srčani udar.

“Tata?”

Činilo se da se taj trenutak rastegnuo sve do zidova sobe.

“Tata?”

Ona krene prema njemu, no on se pribere i uspravi.

“Dobro. Reći ću ti zašto mi treba novac, Valentina. Jednostavno je. Bankrotirao sam. Nemoj se čuditi. Dužan sam. Bankama. Zajmodavcima. Čak i lopovskim židovskim trgovcima. Svakome tko je htio uzeti moju zadužnicu.” Zastane. “Dopusti da ti kažem da ću, ako se ne udaš za kapetana Černova, završiti u zatvoru zbog pronevjere. Majka će ti umrijeti na prosjačkom groblju, a tvoja draga sestra bit će izbačena na ulicu.” Ispusti dug, opor izdah kao da ga je mjesecima skupljao u sebi i zadrži svoj pogled na njoj. “Želiš li to, Valentina?”

Arkin je ležao na podu. Krevet mu je sačinjavalo nekoliko vreća bačenih na kamene ploče, a pokrio se svećeničkim liturgijskim ruhom. Kraj njega je u metalnom poklopcu gorjela svijeća. Bilo je to ironično. Došao je tražiti utočište u kući Boga kojeg je prezirao, a kojemu nije mogao ne biti zahvalan — baš kao što je bila i njegova majka. Ležao je na leđima i zamišljao crkvu punu ikona, zasićenu molitvama, kako se nad njim diže u vis. Štitila ga je. Spasibo. Hvala. Riječ mu je usključala na jeziku te on rastvori usne kako bi je pustio da pobjegne.

U mraku zatopće štakor, stružući nožicama po kamenom podu kao vrškom sablje. A vršci sablji opsjedali su mu um, oštreći se na njemu, bez obzira na to bio on budan ili spavao. Bol u ramenu sada je jenjavala, rana je počela zacjeljivati, no bol u srcu samo je rasla sa svakim satom dok je ondje ležao. Zurio je u velike crne grede nad svojom glavom i vrtio misli. Prostor se nije grijao i zrak je bio toliko hladan da je bilo nemoguće zaspati, ali to nije ni želio, ne dok mu je um bio u takvom stanju.

“Spasibo”, reče naglas. “Hvala.”

Ovaj put to nije bilo upućeno Bogu. Zahvalio je ocu Morozovu koji mu je pružio utočište. Morozov je tvrdio da je sluga Božji, ali bio je u krivu. Bio je istinski sluga ruskog naroda i nijedan car nije mogao vladati takvim čovjekom.

Arkinu je o boku visio malen pištolj s ručkom optočenom biserima, topao i napunjen. Izdaju nije opraštao.

“Viktore Arkin, vhodite, uđite.”