Dragulj Sankt Peterburga

“Uključujući i Vas.”

“Ne, mene ne.”

“To u što Vi vjerujete nevažno je.”

Čovjek je imao gladne oči. Htio je iskesiti zube i proždrijeti Jensa, ali nešto ga je u tome sprečavalo. Jens shvati da je razlog tomu titula napisana pokraj njegova imena, na prednjoj strani korica dosjea na stolu. Jens Friis, inženjer Njegova Carskog Veličanstva.

Inženjer Njegova Carskog Veličanstva.

Poslužit će mu će to, ta titula. Zašto ne? Srce mu je bubnjalo u ušima. Znao je da postoji sto razloga zašto ne, sto podrumskih tamnica za ispitivanje ni blizu ugodnih kao ova prostorija. Tamnica s lancima pričvršćenima za stolce i osušenom krvlju na popločenom podu. Jens se ljubazno obrati ispitivaču.

“Gdje je Lav Popkov?” ponovo upita. “Želim ga vidjeti.”

Bilo je očito da je taj zahtjev ozlojedio ispitivača koji se trudio to ne pokazati. Nakon duge šutnje tijekom koje je pero kuckalo tamo i ovamo, on ustane, priđe vratima i otvori ih takvom silinom da su se odbila od zida.

“Dođite.”

Smrad. Znoj. Krv.

Jens se posljednjim naporima obuzdavao da ne pobjesni. To ga je spriječilo da udari šakom u metalna vrata, branilo mu da svojeg pratitelja ne dograbi za vrat i nagura kroz uzak prozorčić s poklopcem. Stao je ispred ćelije i zazvao Popkova.

Unutra je uspio razaznati široka leđa i krv što je curila iz svježih rana. Jens stane bliže i kroz četvrtasti prozorčić na vratima ugleda Kozaka kojemu su zapešća bila privezana lancima za zid. Bio je posve gol, ali još uvijek na nogama, lica pritisnuta uz prljave pločice. Krupni mišići na stražnjici bili su mu crni od masnica, a s genitalija su mu visjele elektrode prispojene na bateriju. Izmet mu se slijevao niz stražnji dio nogu.

Smrad. Znoj. Krv.

Buka grada bila je nečujna. Bila je kasna večer kad je Jens stigao pred velebnu kuću Ivanovih. Dijelom je očekivao da će je zateći zatvorenu i zaključanu, sa stražom pred vratima, zatamnjenih i beživotnih prozora. Ali nije bilo tako. Svjetla su gorjela. To je bio dobar znak. Lakaj ga je, skrećući pogled, odmah uveo. Imao je sitne, nervozne oči. Što god da se ovdje zbivalo između ministra Ivanova i policije nakon što su odveli njega i Popkova, ostavilo je traga.

A tragova je bilo i na Jensu. Desno mu je rame pulsiralo od bola jer se jedan gad pri uhićenju odveć zanio s kundakom puške. Sluga ga je uveo u plavi salon, u kojem je prvi put sjedio s Valentinom, no večeras je nije očekivao vidjeti jer je bio siguran da će je otac izuzeti. Njezino ime moralo je ostati neokaljano skandalom u konjušnici.

“Jens Friis”, najavi sluga.

Jens uđe u jarko osvijetljen salon i načas zastane kako bi se priviknuo na prizor. Na njegovo iznenađenje, svi su bili tu. Filip Ivanov izgledao je službeno u tamnozelenom žaketu, leđima okrenut vatri. Čupave obrve bile su mu nadvijene nad umornim očima dok je jednom nogom tapkao o mramorni kamin. Elizaveta Ivanova sjedila je na otomanu, nepomično poput lutke. Ruke su joj bile sklopljene u krilu, a čaša vode kraj nje.

Ali Jens jedva da je primijetio ikoga od nazočnih jer su mu oči bile ispunjene Valentinom. Sjedila je na fotelji pokraj sestre. Obje su bile u krem haljinama, ali kontrast između njih nije mogao biti izraženiji. Katjino lice bilo je uplakano, no Jensu se smjesta nasmiješila. Činilo se da joj je laknulo što je došao, no Valentina mu nije pružila takvu dobrodošlicu. Smeđe su joj oči bile gotovo crne od gnjeva, a iz upućenog mu pogleda mogao je pročitati da ne bjesni na oca, nego na njega. Kosa joj je bila svezana straga, ostavljajući lice otkriveno i golo, i ovoga ga puta nije tako duboko prožela njegova ljepota, nego njegova snaga - bila je to profinjena čelična mreža pod kožom. Naslutio ju je on i prije, ali nikad dotad nije ju vidio tako jasno. Želio je sjesti i objasniti joj zašto se potukao s Ohraninim agentima, no umjesto toga okrenuo se prema njezinu ocu.

“Ministre Ivanov, drago mi je što ste svi na sigurnom.”

“Friise, kojeg si vraga radio u mojoj konjušnici? Zamahivao bičem na policiju? Čudi me da su te pustili nakon takvog ispada.”

“Policija je pogriješila”, nepokolebljivo izjavi Jens. Nije pogledao Valentinu. “Ubili bi jednog od Vaših sluga. Zar Vam nije stalo?”

“Proklet da si, stalo mi je do toga što je u konjušnici bila kutija s granatama koja nas je sve mogla odnijeti u zrak.” Ivanov stane koračati gore-dolje ispred kamina, napregnutih ramena i stisnutih šaka.

Jens ostane stajati na mjestu, pokraj vrata. Nisu ga pozvali da sjedne, srećom, jer je jedino slobodno mjesto bilo ono pokraj Valentine.

“Nije Lav jedini koji je mogao izgubiti život”, hladno prozbori Valentina. “Doveo si se u užasnu opasnost.”

“Nisam ga mogao ostaviti ondje da ga mlate dok ne umre na slami.”

“Znam.” Valentina odmahne glavom kao da se želi otresti nečega. “Gdje je Lav sada?”

Jens odgovor uputi njezinu ocu. “U smrdljivoj zatvorskoj ćeliji. Zato sam i došao. Još mu večeras treba Vaša pomoć ili ga, kunem Vam se, sutra ujutro neće biti među živima.”

Katja jaukne. “Tata! Moraš mu pomoći.”