Dragulj Sankt Peterburga

“Vidjela sam oglasnu ploču kraj autobusne stanice na Trgu svetog Izaka. Možeš na nju zakvačiti komadić šala kao upozorenje.”

“Crvenog šala?”

“Ako želiš.”

Žena kimne. Valentini se učini čudnim da je ožiljak od sablje jedino što se sjaji u toj vlažnoj sobi i zapita se boli li je.

“Što god ljudi govorili”, promrmlja Varenka, “neće nastupiti uskoro, ta njihova revolucija.”

“Jednom sam vidjela vojsku crvenih mrava koja je u rojevima napadala voluharicu i ubila je”, doda Valentina. “Možda tvoji mravi još nisu spremni biti vojska.”

“Reci mi, čime se baviš da ti prsti izgledaju tako jaki?”

“Sviram glasovir.”

Varenka stane opipavati Valentinine prste kao da će iz njih izmamiti glazbu. “Nikad nisam čula kako netko svira glasovir.”

Zbog njezinih riječi Valentini je došlo da zaplače.

Dogodilo se slučajno. Jens nije namjeravao spominjati Katju. Tako se zbilo jer je večer proveo igrajući poker u kući svojega prijatelja. Doktor Nikolaj Fedorin bio je ondje i, dok je gubio na kartama, ispričao mu je o novoj terapiji za ozljede kralježnice koja se isprobavala u toplicama u Karlovym Varyma. Čuo je dobra izvješća. Fedorinu su na pameti bili šegrti čija su krhka mlada leđa pretrpjela nalet oštrica sablji, ali Jens je odmah pomislio na Katju. Kad je sljedećeg jutra izašao jahati i ugledao Valentinina divljeg Kozaka kako poskakuje kroz vodenastu izmaglicu na leđima nemirne kobile, bilo je očekivano da će dobaciti primjedbu na njezin račun.

“Elegantno stvorenje, Popkove, nema sumnje. Ali ne bih rekao da je baš u tvom stilu.”

Kozak zanjiše glavom, poput konja. “Životinja nije za mene”, progunđa.

“A! Iznenađenje za gospođicu Valentinu možda?”

“Njet.”

Jens podbode svojega konja da produlji korak, ali mladoj kobili boje pšenice svidio se Junak pa je ubrzala i ona želeći grabiti usporedno s njim. Kozak olabavi uzde dopuštajući joj da zamahne grivom i propne se na stražnje noge dražesno poput balerine.

Jens nije mogao ne nasmijati se. Čak se i Kozak popustljivo nacerio te su nastavili jahati bok uz bok kroz vlažne ulice. Jens se na Junaku postavio između kobile i prometa kako bi je na taj način umirio na raskrižjima gdje bi je spopao nemir. Magla je omotala tanke sive ruke oko njih prateći ih cijelim putem, sve do kuće Ivanovih.

Popkov je timario Junaka i s velikim je konjem dobro postupao. Jensu se svidio čovjek koji je vršcima prstiju mogao osjetiti kako je životinja raspoložena i po kojem je pregibu valja počešati pa da konj zadovoljno zanjišti kroz raširene nozdrve.

“Neću dugo”, dobaci Kozaku.

Muškarac progunđa.

Jens na slavini u dvorištu napuni vjedro vode i stavi ga pred Junaka koji u njega sa zadovoljstvom uroni svoju veliku crnu gubicu. Jens na trenutak ostane stajati promatrajući konja.

“Popkove”, reče, “ti imaš povlašten položaj u ovom kućanstvu.” Podrugljiva osmijeha odmjeri krupnog čovjeka. “Budući da si tupoglavi Kozak, ne vidim razloga zašto ti je dopušten pristup kući, kao i mladim gospođicama Ivanov.” Jens prijeđe rukom niz Junakov mišićav vrat. “Pretpostavljam da je tako zbog tvojega urođenog šarma.”

Kozakova usta razvukoše se u širok osmijeh, otkrivajući velike bijele zube. “Idi kvragu.”

“Nikad nisam vidjela Valentinu tako sretnu.”

Jens se osmjehne Katji pridržavajući malu šalicu čaja na koljenu. “To je zbog posla u bolnici. Dobila je osjećaj svrhovitosti.”

“To i mama kaže.”

“Tvoja je majka vjerojatno u pravu.”

“Mama je ne poznaje tako dobro kao ja.”

“A što je to”, upita on oprezno, “što ti znaš, a tvoja majka ne zna?”

“Jense, nogama se možda ne mogu služiti, ali očima mogu.”

“I što to vidiš?”

Ona se nasmije. “Vidim kako joj koža blista kad bi trebala biti siva i umorna zbog dugih sati provedenih u bolnici i kako joj korak oteža kad je prisiljena provesti dan kod kuće. Vidim kako joj se usnice krišom razvlače u osmijeh kad misli da je nitko ne gleda i kako hvata dah. Usred rečenice odjednom ne može govoriti.” Katjin glas postane čeznutljiv. “Mislim da se to dogodi kad se upravo tada nečega sjeti.”

“Čega?”

“Trenutka. Koji je obuzme.”

“Katja, koja si ti pronicljiva djevojčica.”

“Ona mi je sestra. Volim je.”

Zadržali su pogled jedno na drugome. “I ja je volim”, doda on nježno.

Ona kimne zatresavši plavim uvojcima. “Znam.”

“Kako znaš?”

“Jer poznajem Valentinu. Ona voli i voljena je.”

“Svim ću se srcem brinuti o njoj, Katja.”

Ona mu se nasmiješi. “Vjerujem ti, Jense. Ali budi oprezan. Ako tata dozna da si joj ti miliji od kapetana Černova, zabranit će ti da uđeš u ovu kuću.”

“Hvala ti na upozorenju.”

Katji nije bilo lako tek tako mu prepustiti sestru.