Dragulj Sankt Peterburga

Jens je začuo buku iz konjušnice prije nego što je stigao do nje. Pohitao je pobojavši se za Junaka. Krici i udarci odzvanjali su od drvenih zidova, a ondje je zatekao petoricu ljudi kako mlate Popkova na mrtvo ime. Grdosija je teturao i zamahivao poput pijanog medvjeda, a krv mu je liptala iz rasjekline iznad oka. Drugi su konjušari pobjegli i to je značilo samo jedno: bilo im je jasno tko su ti ljudi u crnim kaputima i ulaštenim čizmama, i znali su da se trebaju skloniti. Ali petorica na jednoga; Jensu se to učini kao nepoštena borba.

Dohvati jednog od napadača za rame, okrene ga i za pozdrav dobije udarac u trbuh. Progunđa. Prije nego što je stigla doletjeti još jedna šaka, on se zaleti glavom u prsa drugog napadača i ovaj izgubi ravnotežu. Jens brzo trzne vratom prema gore i glavom ovome smrska čeljust. Vrisak propara vlažan zrak, a konji počeše njištati i mahnito udarati kopitima. Psovke i šipke šibale su Popkova po ramenima sve dok nije pao na tlo, no pritom je sa sobom povukao još dvojicu. Čizme su udarale, a prsa zviždala od napora.

“Tako vam svega!” poviče Jens. “Odmah prestanite. Ubit ćete ga. Što se ovdje događa?”

Jedan od napadača napola okrene glavu. Lice oštrih crta s ljubičastom mrljom zurilo je u njega očima koje su bile tek neprobojne crne zjenice, duboki nezasitni ponori užitka.

“Gubi se. Osim ako i ti ne želiš malo.”

Netko sa strane zamahne željeznom šipkom priprijetivši da će Jensu smrskati lubanju. On nije imao pojma zašto je tučnjava izbila, ali sada više nije ni mario. Sagne se i s vješalice na zidu dohvati korbač te ga razmota. Bič je završavao metalnim bodljama.

Prvi udarac biča rasjekao je nečija leđa, a drugi je otkidao komad mesa s nezaštićenog vrata. Krv stane šikljati po slami. Dvojica koja su još uvijek stajala na nogama ostaviše Kozaka i krenuše na Jensa, no on vještim trzajem zgloba ošine bičem po zraku. Oni uzmaknuše. Prekasno su shvatili da iza njih stoji ozlijeđeni Kozak. Ukradena šipka u njegovoj ruci prvo se sručila na jednu, a potom i na drugu glavu, te oni padoše poput kamenja.

“Jeb’o ih sve!” prodere se Popkov.

“Jeb’o tebe!” prosopće Jens. “Što si, dovraga, napravio da si izazvao ovu tuču?”

Gledali su se, obuzdavajući se da ne prasnu u smijeh. Neočekivana braća po krvi.

“Kvragu”, doda Jens, “u što si me uvalio?”

Iza njih se začuje miran glas. “Spusti taj bič. A ti, glupane, ostavi šipku.” Nije to bila prijetnja. Tek mirno izrečena obavijest. “Ili ću ti prosvirati mozak.”

25

Strah se pojavljuje prerušen u mnoga obličja. Jensa je stigao u obliku pera, pera u ruci njegova ispitivača. Kad je istražitelj bio smiren, pero mu je ležalo uspavano i nepokretno između prstiju, ali kad bi se uzrujao, poprimilo bi brz tik-tik-tik tempo. Jensovo srce odjekivalo je u njegovu ritmu.

“Pitajte ministra Ivanova”, reče Jens po dvadeseti put. “Kuća je njegova, ne moja. Ja sam samo došao po svojeg konja. To je sve.”

“Zašto je konj uopće bio ondje?”

“Rekao sam Vam. Bio sam u posjetu ministrovoj kćeri.”

“Ili Vam je taj izgovor poslužio samo kako biste se dočepali konjušnice?”

“Ne.”

“Kako biste uzeli kutiju s ručnim granatama koju ste ondje skrili?”

“Ne.”

“Kad ste skrili granate u konjušnicu?”

“Nisam.”

“Tko Vas je poslao da ih uzmete?”

“Nitko. Ne znam ništa o njima.”

“Napali ste moje agente bičem.”

“Ubili bi Kozaka.”

“Znači, priznajete da je Lav Popkov Vaš sudionik u protudržavnoj zavjeri.”

“Ne. Čovjeka jedva poznajem. On je ondje sluga, to je sve što znam o njemu.”

“Lažete.”

“Ne.”

Vrtjeli su se u krugovima. Tik-tik-tik. Jens je sjedio kao da mu je sasvim svejedno, iznova i iznova odgovarajući na ista pitanja. Ipak, sve se zbivalo na vrlo uljudan način. Tim čudnije. Nije bilo prazne sobe za ispitivanje, oštrih svjetala, lisičina koje ozljeđuju kožu. U prostoriji se nalazio naslonjač s podstavljenim naslonima, a čak su mu ponudili i cigaretu. Koju je odbio.

Sjedili su u običnom uredu sa smeđim omotnicama i bujnom biljkom u loncu na polici. Na podu se nalazio lijep, novi tepih. Bez krvavih mrlja, opazi Jens. Njegov ispitivač bio je malen, proćelav čovjek strpljiva lica. Imao je velike uši koje je u trenucima nesigurnosti dodirivao prstima. Svaki put kad bi Jens rekao: “Razgovarajte s ministrom Ivanovim, on je odani podanik Njegova Carskog Veličanstva”, prsti bi potražili uho. Čovjek je nastupao oprezno, znajući da pleše po tankom ledu.

Prokleti Kozak bio je budala. Od Ohraninih se očiju nigdje nije moglo pobjeći, nigdje nije bilo sigurno. Ako je Popkov mislio da je konjušnica ministra vlade dobro mjesto za skrivanje protudržavnog oružja, onda nije imao pojma kako radi tajna policija. Svejedno, bilo mu je teško povjerovati da je Popkov boljševik. Prokletstvo, stresao se pri samoj pomisli da se Valentina mogla naći u blizini kutije tako ubojitog sadržaja.

“Gdje je Lav Popkov?” naglo upita Jens.

“Revolucionar je odveden na ispitivanje.”

Jensu se smrzne krv u žilama. Ispitivanje.

“Ne vjerujem da je Popkov revolucionar. Bilo tko mogao je onamo staviti granate kako bi ugrozio ministra.”