Dragulj Sankt Peterburga

“Što znači da je sve bilo dobro organizirano.”

Dok je otvarala vrata, svećenik je zastao prisilivši je da se okrene.

“Tko ste Vi?” upita on.

“Obična bolničarka. Koja pokušava spasiti živote vašim šegrtima.”

Obična bolničarka. Jednostavne riječi. Činilo se da su ga umirile.

Oči su mu opet postale blage te je krenuo naprijed. “Ja sam, dakako, ojađen. Nitko ne bi trebao vidjeti ono što sam ja danas vidio kad su sablje počele sjeći.” Privio je Bibliju uz prsa kao da je štit.

Ona pruži ruku i dodirne križ otisnut na njezinim koricama. Bili ste ondje?”

“Da.”

“Kažite mi, oče Morozov, je li i Viktor Arkin bio ondje?”

Kosti lica mu se ovjese. “Tko ste vi?”

“Je li ozlijeđen?”

Odmahnuo je glavom gotovo neprimjetno.

“Kažite mu”, reče ona, “da skloni kutiju koju je sakrio u dnu garaže. Prije no što Ohrana dođe po njega.”

24

“Sanitarko Ivanova.”

Medsestra Gordanskaja zaustavi Valentinu na odlasku s odjela. Starija se bolničarka doimala umorno, a oči su joj izgledale ranjeno, kao da je taj dan bio odveć nemilosrdan.

“Sanitarko Ivanova, danas ste dobro radili. Imate potencijala da postanete primjerna bolničarka.” Crte lica su joj se smekšale. “Priznajem da ste me iznenadili.”

“Hvala, medsestro.”

“Sad pođite kući i isperite ovaj dan vrelom vodom i gutljajem votke, ako znate što Vam je činiti.”

“Da, medsestro.”

Primjerna bolničarka. Valentina nabaci ogrtač preko ramena. Primjerna bolničarka.

Vani na stubištu naletjela je na sestru Darju i smjesta je zapitala: “Poznaješ li svećenika koji je danas bio ovdje?”

“Oca Morozova? Da, on je često tu. Ne mogu podnijeti njegove propovjedne govorancije”, Darja ovjesi lice i skine kapicu s glave, “ali bolesnicima donosi hranu, a i utjehu. Oni ga vole.”

“Ne, ne mislim na njega. Onoga drugog. Onoga prljavog i odbojnog, s hipnotički plavim očima i vrlo skupim raspelom.”

“A, kvragu, taj gad. Nije te dirao, je li?”

“Nije”, slaže Valentina.

“Ne brini se, taj nije često ovdje. Samo kad se poželi podsjetiti kako je to biti siromašan.”

“Što želiš reći? Gdje inače provodi vrijeme?”

“Isuse Kriste, Valentina. Zar ne znaš tko je taj smrdljivi gad?”

“Tvrdio je da je starec, siromašan sveti čovjek.”

“Jest, moje govno. Da sam barem ja tako siromašna.”

“Pa tko je on?”

“Grigorij Rasputin. Takozvani čudotvorac koji provodi vrijeme kraj naše mirisne carice. Reci mi da mu nisi dopustila da te dohvati svojom prljavom šapom.”

“Čudotvorac?”

“Tako se sam naziva.”

“Jense, kakva je carica žena?”

“Zašto pitaš?”

“Čisto me zanima.”

“Carica Aleksandra? Drži se hladno, suzdržano, i ponaša kao bahata njemačka princeza, što i jest. Ali nisam baš siguran da je takva i ispod kože.”

On prijeđe rukom uz nježnu oblinu njezina golog boka pa joj se stane penjati prstima uz rebra. Sjedio je uspravno na krevetu, iza nje, jer ju je volio tako proždirati očima. Proždirati. Ta mu se riječ uvijek činila nesuvislom pokraj riječi oči, jer kako bi oči mogle proždirati? Ali sad je shvatio. Oči su mu bile gladne kad ona nije bila uz njega, izgladnjele do praznine za koju nije vjerovao da postoji. Nijedna mu žena to nije napravila, to da u glavi čuva njezine slike poput dragulja. Sad je nastojao saznati što je potaknulo ovo zanimanje za caricu.

“Vjerujem”, razloži on, “da je dijelom takva jer je sramežljiva. Carica možda jest aristokratkinja, ali nemušta je u kurtoaznim razgovorima pa stoga izbjegava društveni život na dvoru zbog čega joj zamjeraju. Ali nema sumnje da je vrlo odlučna karaktera.”

“Odlučna u kojem smislu?”

“Većinu vremena drži cara Nikolaja uza se, na osami u Aleksandrovoj palači u Carskom selu. On radi odande. Znam da su udaljeni samo dvadeset milja od Sankt Peterburga, ali to je dvadeset milja predaleko s obzirom na nerede koji vladaju u gradu. On ovdje ima dužnosti.”

Ona kimne kao da je o tome već promišljala. “Njihove četiri kćeri, mlade nadvojvotkinje, drže li se i one povučeno?”

“O da. Svi kažu da zajedno uživaju u obiteljskom životu, jašu konje, jedre i igraju igre. Vole tenis. I, naravno, skrbe se o dječaku. On je središte njihova svemira.”

“Da, dječak, carević Aleksej.”

On pogne glavu i utisne joj nježan poljubac u oba koljena. Ona zarije ruku u njegovu kosu i privuče mu lice bliže svojemu.

“U što zuriš?” reče namršteno.

“U tebe. Pokušavam proniknuti u to kako si sklopljena.”

“Zašto? Zar me misliš rastaviti?”

On je poljubi u usne. “Inženjeru bi to bio zanimljiv izazov.”

Valentina mu sjedne sučelice i ovije noge oko njegova struka. On podvuče ruke pod njezinu stražnjicu i privuče je bliže k sebi. Koža joj je blago mirisala na karbolni sapun.

“Pričaj mi o svećeniku, Rasputinu”, reče ona.

“Za ime Božje, Valentina, zašto te zanima taj pokvarenjak?”

“Reci mi.” Bila je ozbiljna. Čelo je naslonila na njegovu ključnu kost pa joj nije mogao vidjeti lice, ali na golim je prsima osjećao njezin dah, male plitke izdisaje. “Došao je u Svetu Izabelu”, dometne mu.

“Drži se podalje od njega. Već je napravio dovoljno zla.”

“Kakva zla?”