Dragulj Sankt Peterburga

“Grigorij Rasputin produbljuje razdor između cara i njegovih ljudi.”

“Jense, ljubavi, nemoj se ljutiti. Ispričaj mi o njemu.” Jezikom mu dodirne komadić kože.

“On tvrdi da je Božji sveti čovjek, poslan od Krista da vodi narod Rusije, a poglavito da vodi caricu. A preko nje i samog cara.” Ova ga je tema bacala u očaj. “Car Nikolaj je budala. Svećenik je umiješao prste u politiku i okreće Njegovo Carsko Veličanstvo protiv izabranih mu savjetnika i...” Zastane.

“I što?”

Jens slegne ramenima. “Ma zaboravi ga. Nemojmo više o sanktpeterburškim problemima. Borbene će se linije ionako ubrzo formirati.”

“Ti si baš siguran da će do toga doći?”

On je svali na jastuke. “Nitko od nas ne može biti siguran, stoga...”

“Nemoj mi povlađivati, Jense. Nisam dijete.”

Sledio ga je način na koji je to rekla. Oči su joj se danas nagledale previše toga u onoj prokletoj bolnici. Gdje je nestala ona djevojka koja je s njim gledala zvijezde u šumi, u hladnoj zimskoj noći? Pomilovao je glatku kosinu njezina ramena te sjeo oslonivši se o jastuke, posegnuo do noćnog ormarića i pripalio si cigaretu.

“Valentina, ljubavi, carski je dvor pokvareni lonac u kojemu se svašta kuha. Raskalašen i izopačen.” Glas mu je bio ravnodušan. “Grigorij Rasputin je propali svećenik, ali upala mu je sjekira u med. Carica Aleksandra ima malo prijatelja, osim blagonaklone Ane Virubove, a i ona je u njegovoj moći. Neki kažu da taj čovjek ima iscjeliteljski dar kojim pomaže caričinu sinu. Neki pak da je hipnotizira. Da možda čak postoji i nekakva seksualna veza između njih dvoje.”

Valentina trepne. “Zar bi itko poželio otići u krevet s tako odvratnim čovjekom?”

“O, iznenadila bi se. Žene na dvoru jedna drugoj kopaju oči kako bi mu udovoljile.”

“Ali on smrdi.”

Jens se resko nasmije. “Seljak koji zaudara, odrpani mužik koji se ne pere i ne presvlači. Nema druge nego Božji čovjek!”

“Jense”, Valentina mu otme cigaretu koju je držao među prstima i povuče oštar dim, “misliš li da Rasputin doista ima iscjeliteljske moći?”

On joj uzme cigaretu i ugasi je. “Ne. I da ti nije palo na pamet voditi Katju k njemu.”

“Nisam ni mislila.”

Ali laž je ostala visjeti u zraku, prozirna kao i dim.

Varenka nije bila mrtva. To je bilo dobro. Ulica nije bila u nimalo boljem stanju i ulazna su vrata još uvijek bila rascijepljena, a smrad u neosvijetljenom hodniku prodorniji nego ikad. Ali Varenka nije bila mrtva.

“Donijela sam još hrane”, reče Valentina i spusti torbu na stol. Iza nje utisne novčanik. Nijedna ga ne spomene.

“Vidim”, nasmiješi se Varenka. Nije to bilo ništa nalik na pravi osmijeh, tek pomicanje mišića lica, ali poslužilo je u to ime.

“Da nam skuham čaj?” predloži Valentina.

Žena s ožiljkom na tjemenu bila je zgurena na podu, zamotana u trošnu deku, glava joj je bila otkrivena, a koža se doimala pomalo zelenkasto. Žižak vatre svjetlomrcao je u peći i ona se zgrbila pred njom, usta lagano otvorenih kao da će proždrijeti žuti plamičak.

Valentina iz torbe zagrabi naramak triješća. “Evo.”

Varenka hitro izvuče tri iverka i pažljivo ih spusti kroz nadsvođeni otvor na plamen. Kad su zapucketali, njezino tanko lišce uzvratilo im je osmijehom, kao da su prijatelji, a za to je vrijeme Valentina zagrijala čajnik i pripremila čaj. Fini kolači iz majčine kuhinje u ovom su okružju izgledali smiješno, ali činilo se da žena to ne primjećuje. Pridružila se Valentini za stolom i pojela tri komada prije nego što je progovorila.

“Zašto si došla?”

“Da se uvjerim da si još tu.”

S dna ženina grla zagrgolji čudan zvuk. Valentini je trebao trenutak da shvati da se smije.

“Zar misliš da bih mogla biti igdje drugdje?” upita Varenka.

“Radiš li?” priupita Valentina.

“Radila sam.” Žena odmahne glavom. “U predionici. Ali otpustili su me kad sam uzela slobodan dan jer mi je sin bio bolestan.” Pogled joj je bio tvrd. Bez suza.

“Znam krojačicu koja traži čistačicu. Mogla bih razgovarati s njom. Ako želiš to mjesto.”

“Naravno da ga želim.”

U sobi zavlada muk. Obje su nešto očekivale jedna od druge. Valentina prozbori prva.

“Onda ću je pitati. Ali morat ćeš čistiti.”

Varenka pogleda u svoje prljave ruke. “Crpka na ulici opet je smrznuta. Za čaj rastopim snijeg.”

Valentini se preokrene želudac pri pogledu na svoju dopola ispijenu šalicu. “Psi pišaju po snijegu.”

Varenka se još jedanput oglasi hroptavim smijehom i pogleda svoju novu prijateljicu. “Što želiš? Nisi tu samo kako bi me hranila.”

Valentina iz torbe izvadi lončić ukuhanih marelica i crni kruh. Da Jens zna da je došla ovamo sama, naljutio bi se. “Želim da me upozoriš.”

“Upozorim na što?”

“Na to kad stiže opasnost.”

“Koja opasnost?”

“Ova vaša revolucija.”

I kao da je izrekla čarobnu riječ, nestade mrtvila i Varenkine oči, usne, njezina ugasla koža, sve se promijeni. Valentina ostade zaprepaštena da jedna riječ može imati takvu moć.

“Ovo je moja adresa.” Gurne komad papira preko stola.

Varenka ga i ne pogleda. “Ne znam čitati. A ionako se ne bih približavala kućerini u kakvoj ti zacijelo živiš. Čak bi i tvoje sluge pljunule na mene. Smisli nešto drugo.”