Dragulj Sankt Peterburga

No svećenika nije bilo ni na sljedećem odjelu. Prekršila je pravila i zadignula suknje, pohitavši niz jedan od hodnika u potrazi za čovjekom u crnom. Nije htjela dopustiti da dječak umre bez utjehe odrješenja. Moraš biti čvrsta, bio joj je rekao Jens, kako bi se nosila s krvlju i ranama.

Nečija ruka spusti joj se na rame, toliko teška da je osjetila kako su joj se kosti uleknule. Valentina odskoči, preplašena.

“Dijete, ne boj se.”

Prestala je trčati i promotrila čovjeka koji kao da se iz vedra neba stvorio na hodniku. Izgledao je poput neke vrste svećenika Bio je dojmljive, plećate građe, pomalo zastrašujući u običnoj crnoj halji. No nešto u njemu nagnalo ju je da se udalji. Oči su mu bile krupne i okrugle, zapanjujuće svijetle plave boje i usađene duboko u duplje. Nisu treptale, samo su zurile u nju. Činilo se kao da gore.

Nije mogla naći drugu riječ kojom bi to opisala. Bile su uprte u nju, progorijevajući put do zakutaka njezina uma dok je nije obuzela snažna želja da odvrati pogled, no nije mogla.

“Trebam svećenika”, reče brzo.

“Dijete...” Glas mu je bio dubok, a riječi odmjerene. Moćno su odzvonile na hladnome hodniku. “Dijete, cijelom čovječanstvu trebaju svećenici kako bi im pokazali put do Boga. Vidim da te nešto muči. Dopusti Mu da te očisti.”

Umalo se naglas nasmijala jer je taj neobični čovjek bio sve samo ne čist. Odvojila je pogled od njegova lica i premjestila ga na dugu raskuštranu bradu koja je bila prljava i slijepljena od krvi. Halja mu je bila puna mrlja, a ruke prekrivene debelim slojem prljavštine. Užasno je zaudarao. Jedino čisto na njemu bilo je draguljima optočeno raspelo što mu je blistalo na lančiću oko vrata.

“Možda biste najprije trebali zamoliti Boga da Vas očisti”, predloži ona. “No, molim Vas, dođite brzo. Trebamo Vas u...”

Posegnuo je prema njoj golemim prljavim rukama. Pritisnuo joj je dlanovima obraze i prostrijelio je svojim moćnim pogledom. “Ti si ta kojoj nešto treba, mališka. Ja ti mogu pružiti mir za kojim žudiš. U ime Gospodnje.”

Pognuo je glavu kao da će joj utisnuti Kristov poljubac u čelo, no u posljednjem se trenutku sagnuo i poljubio je u usta. Valentinu su preplavili šok i gnušanje kad joj je golemim ustima nalik na pećinu progutao usne. Ritnula se i snažno ga ošamarila po obrazu. Zvuk pljuske prigušila je njegova čupava brada, a ona je sve nedaće koje je toga dana doživjela usmjerila u gnjev.

“Vi niste Božji čovjek. Vi ste varalica, odvratan pohotni...”

On se nasmijao razdraganim potmulim smijehom kao da ga je obasula riječima hvale. Bila je u napasti da ga još jedanput ošamari, no gadilo joj se dotaknuti ga. Protrljala je usta dlanom, držeći se na sigurnoj udaljenosti od njega.

“Treba Vas jedan dječak na samrti”, reče mu.

“Ne treba me on. Ti si ta koja me treba.”

“Vi niste pravi svećenik, zar ne?”

“Ja sam samo siroti sveti čovjek, starec. Ponizno se nudim dušama koje trpe, dušama poput tvoje. Dušama koje ne znaju pronaći svoj put.”

“Moja je duša moja stvar”, reče ona. “Vi niste starec. Ovome dječaku treba pravi svećenik.” Svijetle je oči upro u njezine te je osjetila kako joj je jezik otežao u ustima, a misli joj počele lutati. Svjesnim se naporom prisilila okrenuti od tamne prilike i požuriti natrag niz hodnik. Svojski se potrudila otjerati lik toga prljavog čovjeka iz glave.

“Bolničarko”, zazvao ju je dubokim glasom. “Mališka, srest ćemo se mi opet, i tada ćeš mi ponuditi poljubac u zamjenu za svoju dušu.”

Valentina je pronašla svećenika, pravog svećenika. Nosio je ručno tkanu sutanu pohabanih rubova, štolu što mu je visjela oko vrata i crn šešir koji je vidio i boljih dana. Na prvi pogled pomislila je da je riječ o seoskom svećeniku koji je vjerojatno doputovao do bolnice iz jednog od obližnjih sela nakon što je čuo za pokolj, no kad se odazvao na njezin povik i podignuo glavu prekinuvši pjevušiti molitvu nad jednim ranjenikom, smjesta ga je prepoznala. Bio je to svećenik kojega je upoznala kad je nabasala na Arkina kako nosi vreće krumpira u crkvu. Zureći prema njemu pitala se kakve sve tajne svećenici čuju i koliko im ispovijedi odzvanja u glavama.

“Oče, trebam Vašu pomoć.”

“Što je, bolničarko?”

“Jedan mladić umire.”

Reagirao je na način koji ju je iznenadio jer je, premda naizgled miran dok je koračao uz nju do susjednog odjela, čizmama bijesne odgurivao pohabani rub halje.

“Oče, znate li što se dogodilo?”

“Šegrti rade u užasnim uvjetima.” Riječi su mu, za razliku od nogu, bile suzdržane. “Nakon što je jedan od njih izgubio ruku radeći na stroju, održali su sastanak, no policijski su doušnici posvuda.” Odmahnuo je glavom i podignuo Bibliju do razine očiju “Neka se Bog smiluje dušama tih vojnika jer ja ne mogu naći ni trunčicu milosti za njih u svojem srcu. Da se mene pita, sve bih ih prokleo da cijelu vječnost gore u paklu.” Mahnito je protresao Bibliju kao da će tako iznuditi odgovor iz njezinih crnih korica. “Ti šegrti obična su djeca.”

“No ja sam čula da su se udružili sa željezničarima.”

“Da.”