Dragulj Sankt Peterburga

Zrak je bio težak i zagušljiv. Ušavši na muški odjel učinilo joj se kao da joj je netko glavu omotao ustajalim pokrivačem. Soba je bila toliko zasićena krvlju, strahom i sirovim gnjevom da nije ostalo mnogo mjesta za išta drugo. Tijela su ležala posvuda: na krevetima, na madracima na podu, na golim daskama. Previše njih, zbilja previše.

“Što se zbilo?” upita Valentina.

“Husari.”

“Napad?”

“Pa, nisu se samo igrali svojim krasnim sjajnim sabljama.”

Valentina spazi glatke obraze bez bora. Mladići, ljudi čiji su snovi poderani na komadiće. Krv im je curila iz glava, otvorene rane zjapile na ramenima. Pješaci protiv konjanika.

“Čort!” opsuje Valentina.

Zapovjednik Černov održao je obećanje.

“Darja”, bilo joj je nabijalo u ušima, “odakle da počnem?”

“Bolničarko Ivanova, uzmite ovo. Hitro.”

Medsestra Gordanskaja gurnula je škare Valentini u ruku i smireno otišla do drugog dijela odjela gdje je Darja svim silama pokušavala spriječiti muškarca s povezom preko očiju da ne otpuže na pod. Valentina nježno položi dlan na pacijenta ispred sebe. Ležao je potrbuške.

“Zdravo, ja sam sanitarka Ivanova.”

Trudila se zvučati brižno i utješno. Škarama mu je rasjekla jaknu od poruba pa sve do ovratnika, te potom isto učinila s košuljom. Dvije duge usporedne posjekline protezale su mu se niz leđa nalik na crvene tramvajske tračnice. Isprala ih je antiseptičnim sredstvom, no čim je obrisala krv, nova mu je potekla niz blijedu kožu. Ranu je trebalo šivati. Dok je radila, cijelo je vrijeme razgovarala s njim. Nakrivio je glavu, iskosa je pogledavajući uplašenim očima.

“Liječnik samo što nije stigao”, pokušala ga je umiriti. “Nekoliko šavova i bit ćete dobro.” Ranu je prekrila povojem i snažno pritisnula kako bi zaustavila krvarenje. “Uskoro ćete se vratiti na posao.”

“Čekali su nas. Ovaj put čvrsto su nas naumili dokrajčiti.”

“Jeste li štrajkali?”

“Njet. Samo smo se okupili u dvorištu naše tvornice. Ja i ostali šegrti.”

“Vojnici su vas napali u dvorištu tvornice?”

“Ne.” Oči su mu se ustreptale, a iz usta mu je iscurilo malo bljuvotine. “Otišli smo do sporednog kolosijeka za ranžiranje vlakova kako bismo porazgovarali sa željezničarima. Njihov predradnik je...” Počeo je jecati bolnim životinjskim zvukovima.

“Tiho, ovdje ste na sigurnom.” Dotaknula mu je kosu koja je bila kruta i slijepljena od krvi. Pogladila ga je po obrazu. I po vratu.

“Bolničarko”, prošaptao je sklopljenih očiju, “ne mogu pomicati ruke.”

“Bistro! Brzo!” pozvao ju je liječnik u bijeloj kuti.

Trajalo je to cijeli dan, mladiće su samo dovozili na kolima i nosili na ramenima ili za nuždu sklepanim nosilima. Valentina je postala imuna na bolne jecaje i suze. Naučila je da je dobro prisloniti pacijentov dlan na vlastito grlo jer bi ih njezino snažno bilo iz nekog razloga umirivalo, pružajući im nadu. Naučila je da ih ne treba ušutkivati; puštala bi ih da govore, plaču ili viču, što god im je olakšavalo muke. U njihovo ime pisala je kratka pisamca njihovim voljenima, prinosila čaše vode njihovim natučenim usnama i odvrtjela toliko namotaja zavoja da joj se činilo da postaju produžeci njezine kože na tuđim rukama, nogama i glavama.

“Bistro!”

“Da, doktore?”

“Ovdje mi treba jedna doza morfija.”

“Da, doktore.”

Jedan je dječak, tamnoput poput Cigančića i ne mnogo stariji od Katje, ležao na leđima prekriživši tanke ručice na prsima. Koža mu je bila skliska od znoja. Osmjehnuo se Valentini dok su mu usne nastavile izgovarati molitve. Odmjerila je dvije kapi sredstva protiv bolova iz staklene bočice u čašu i pridržala mu glavu dok je otpijao tekućinu. Zjenice su mu bile sitne poput vršaka igle.

“Spasibo.” Izgovorio je to toliko tiho da ga je jedva čula. “Do svidanija. Zbogom.”

“Zgazili su ga”, promrmlja liječnik, “njihovi konji.”

“Je li svećenik u blizini?” hitro upita Valentina.

“Na drugom je odjelu.” Liječnik glasno izdahne od iscrpljenosti. “Njegove su usluge danas iznimno tražene.” Podignuo je glavu i prvi put pogledao mladu bolničarku pokraj sebe u oči.

“Valentina! Djevojko draga, nisam imao pojma da si to ti. Zbog odora sve izgledate kao...”

“Znam, doktore Fedorine. Mi bolničarke sve smo iste.”

“Teško da je tako.” Nadlanicom si je obrisao oči. “Ti i medsestra Gordanskaja jedva da pripadate istoj vrsti.”

Osmjehnula se, osjetivši takvo olakšanje što konačno može opustiti mišiće lica da ga je umalo zagrlila oko vrata, kao što bi katkad Ana znala učiniti kad bi je nečim obradovao.

“Trebali biste se odmoriti, doktore.”

On odmahne glavom. “Ovo baš i nije ona vrsta bolničarskog posla koju sam ti u glavi namijenio kad sam te preporučio bolnici.” Doktor Fedorin načas odvoji pogled od ranjenika na odjelu i promotri Valentinino lice. Pitala se što vidi na njemu. “Vatreno krštenje”, reče on tiho.

Dječak na krevetu podignuo je ruku u zrak, načinivši njome znak križa. “Krvavo krštenje”, ispravi se on, očiju uprtih u Valentinu.

“Pronaći ću ti svećenika”, reče ona, stisne dječaku ruku te iščezne.