Dragulj Sankt Peterburga

Sjatili su se na sporedni kolosijek pruge na otvorenoj vjetrometini, na zapušteno mjesto gdje su se ranžirali vagoni. Čizmama su toptali po ledom okovanom tlu. Arkin ih je slušao osjećajući kako mu krv ključa. Bio je to zvuk nogu Rusije u protestnoj povorci. Čak se ni car sa svojega carskog prijestolja neće usuditi pobiti tu nevinu mladost. Osjetio je kako mu nada kao vruća tekućina preplavljuje utrobu pri pomisli na budućnost svoje zemlje.

“Arkine, ljudino, raspalio si im te mlade umove.”

Bio je to otac Morozov. Zgrabio je Arkina za ruku. Pahulje snijega nataložile su se na svećenikovu crnu šeširu nalik na aureolu, u oštroj suprotnosti s pohabanim mu kaputom.

“Ovo je moj mladi drug Karl iz Raspovljeve ljevaonice. Već se dokazao kao važan borac za našu stvar.”

Svećenik pruži ruku u znak dobrodošlice. Mladić je primi, pogne glavu nad prstima zaštićenima rukavicom i prisloni ih uz usne. “Oče”, promrmlja s poštovanjem.

Ta jednostavna gesta Arkina je strašno rasrdila, no nije to ničim pokazao. Zar ne shvaćaju? Upravo takva prirođena slijepa pokornost ono je što boljševici pokušavaju iskorijeniti. U budućnosti Rusije, gdje će svi biti jednaki, nema mjesta religiji, iskazivanju počasti i prigibanju koljena. Čak ni pred Bogom.

“Dolaze li?” Arkin će napeto.

Morozov se osmjehne. “Da.”

“Kada?”

“Upravo su na putu.”

“Odlično. Održali su obećanje.”

Karl pogleda jednoga pa drugoga. “Tko? Tko to dolazi?”

“Željezničari”, objasni mu Arkin. “Ovaj je ranžirni kolodvor pokrenuo štrajk u znak potpore šegrtima.”

“Počinje”, reče tiho Karl. “Zar ne?”

“Da.”

Mladić uspravi leđa i nadme koščata prsa. “Druže Arkine, druže oče, ponosan sam što sam dio ove velike...”

“Stigli su!” vikne glas iz mnoštva. “Željezničari su stigli!”

Razlegli su se uzbuđeni povici kad je falanga od oko stotinu ili više muškaraca u radnim odijelima i modrim kapama nagrnula na ranžirni kolosijek zamahujući šakama po zraku.

“Oče”, promrmlja Arkin ispod glasa, “zahvalite svojem Bogu u moje ime.”

Svećenik sklopi oči i osmjehne se, pomolivši se. Jedan od željezničara, kršan i krupan čovjek s istim takvim glasom, popeo se na zahrđalu prikolicu i održao govor kojim je okupio šegrte pobudivši u njima mahnito uzbuđenje. Čak ni ledeni zastor od snijega nije mogao ohladiti vatru što im je planula u žilama. Arkin je bio zadovoljan onime što su toga jutra postigli.

“Stižu konji”, doviknuo je jedan od šegrta na začelju.

Poslali su vojsku. Šegrti i željezničari nisu se brzo snašli, no Arkin se hitro uzverao na jedan od zapuštenih vagona. “Pripremite se. Stigle su čete.”

Ispod jakni i kaputa najednom osvanuše željezne šipke. Zvuk kopita približavao se, štropoćući po šljunku dok se snježna koprena nije razmaknula poput Crvenoga mora i otkrila odred konjanika u grimiznim odorama za kojima su se vijorili ogrtači. Zaustavili su se i razvukli se u dugu liniju, priječeći pristup i ne ostavljajući prostora za bijeg.

Izbila je panika. Prelazila je s mladića na mladića, oštri uzdasi i uznemireni povici, no poveli su se primjerom željezničara. Promatrali su problijedjelih lica i razrogačenih očiju dok je svaki od vojnika pružao sablju preda se, okrenuvši oštricu plošno prema nebu. Na njima je napadao snijeg kao da time umanjuje prijetnju.

“Smjesta se raziđite!”

Naredbu je izgovorio zapovjednik na čelu konjaničkog odreda. Sjedio je na veličanstvenom pastuhu koji je jedva čekao da krene u napad, stružući prednjim kopitom po zemlji i praveći brazde u izgaženu snijegu. Jahač je uperio pogled u željezničara koji je stajao na prikolici.

“Smjesta se raziđite!” ponovo je naredio.

Arkin se pokrenuo. Probio se između šegrta i izbio na čelo, sasvim blizu vojnicima.

“Dečki ne čine ništa loše.” Govorio je mirno.

Zapovjednik ga ošine pogledom te iz nekog razloga zastane i pogleda ponovo.

“Tko si ti?” upita.

“Drug ovih šegrta. Zapovjedniče”, reče oporo, “nemojte danas izazivati nevolje. Ne želimo krvoproliće.”

Jedan kraj zapovjednikovih usana izvije se, otkrivajući zadovoljan smiješak. “Ne želimo?”

“Ne. Ovi su momci...”

“Opasni.”

“Ne. Oni samo izražavaju svoje nezadovoljstvo i zahtijevaju da ih se sasluša.”

“Želimo pravdu”, ustvrdi Karl stojeći pokraj njega. Objema šakama stiskao je željeznu šipku.

“U tom slučaju, mladi izgredniče, pravdu ćete i dobiti.”

Bez ikakva upozorenja zapovjednik se nagne i hitro zamahne sabljom kroz zrak. Začuo se samo tih fijuk. Arkin je bio brz, ali ipak ne dovoljno. Povukao je svojega mladog prijatelja unatrag, tako da mu je zamah sablje koji je imao rasporiti dječakovo grlo dohvatio samo nos rasjekavši mu jednu stranu nosnice. Krv mu je šiknula niz bradu.