Dragulj Sankt Peterburga

Nije ga htjela izazivati, ovoga puta ne. Smiješak što joj nije silazio s usana nije bio namijenjen njemu, no on to nije znao, pa joj je prišao ljubazna izraza lica. Teturao je.

“Imam nešto za tebe.” Stao je prekapati po džepu i na koncu iz njega izvadio pismo, više puta presavijeno. “Od zapovjednika Černova.”

Došlo joj je da se okrene, potrči uza stube, baci se na krevet i istjera zapovjednika Černova iz svojih misli. Njih je ionako potpuno zaposjeo netko drugi. Prsti su joj visjeli niz bokove.

“Uzmi ga, djevojko.”

“Ne želim ga, tata.”

“Uzmi prokleto pismo.”

Lebdjelo je između njih, svijetlo i neumoljivo. Prsti joj se nisu pomaknuli.

“Pročitat ću ga sutra, tata, Večeras sam preumorna.”

“Želim da ga odmah pročitaš. Ovdje preda mnom.”

Nije ga pogledala iz straha da joj u očima ne vidi tragove žudnje za Jensom. Zurila mu je u crne lakirane cipele na čijoj su se sjajnoj površini odražavala oštra svjetla lustera. Pružila je ruku, a on joj je u nju gurnuo presavijeni papir. Pustila je da joj leži u dlanu.

“Molim te, pročitaj ga.”

Polako je otvorila pismo, a pred očima su joj zaplesale riječi ispisane debelim crnim slovima. Bila su zamućena, a ona se odbijala usredotočiti na njih i tako ih izoštriti.

“Onda?”

Odmahnula je glavom.

Oteo joj je pismo i stao čitati naglas. “Najdraža moja Valentino...”

“Nisam ja njegova najdraža.” Glas joj je zazvučao tiho i isprekidano. Otac to nije ni primijetio.

Najdraža moja Valentino, bio sam toliko slobodan da te danas dođem posjetiti, no nisi bila kod kuće. Nadam se da si dobro i da ti ne smetaju vojne postrojbe što obilaze grad uklanjajući ulične barikade i rastjerujući one koji se okupljaju stvarajući nemire. Ne brini se, draga Valentino, dao sam si u zadatak da te čuvam i štitim tijekom ovih nemirnih i opasnih vremena.

U Zimskoj palači uskoro će se održati Veliki carski bal i bila bi mi golema čast kad bi na njega pošla kao moja pratnja sljedeće srijede navečer.

Hvala ti na divnom i ugodnom društvu u Dononu.

Odano tvoj, Stepan Černov.

Otac joj je kimnuo, a obrazi su mu se zarumenjeli od sreće. Prsa su mu se nadula — vidjela je da je zadovoljan njome. “Dobro si postupila, Valentina.”

“Tata, znam da svaki otac želi da mu se kći dobro uda.”

Podignuo je čašu prema njoj. “Pravo zboriš.”

“Zato i razumijem da želiš najboljeg za mene.”

“Pametno moje.”

Prišao joj je i prebacio joj ruku preko ramena, a njoj pred očima iskrsne slika njezina popisa. Pomislila je kako bi lako bilo nagnati oca da joj konačno oprosti.

“Ali, tata, molim te, nemoj me tjerati na...”

On se nasmijao i poškakljao je po obrazu vrhom pisma. “Tiho, dijete, tiho.” Primaknuo joj se i poljubio je u obraz.

“Tata.” Odmaknula se i čvrsto se omotala ogrtačem, odjeljujući se od njega. “Molim te, obavijesti zapovjednika Černova da mi je žao, ali...”

“Filipe, namjeravaš li se ikad vratiti?”

Bio je to ženski glas, visok i blago pripit. Dopirao je iz primaće sobe, a popratio ga je tih, zamaman smijeh i zveckanje boce o čašu. To nije bila njezina majka. No otac nije pokazao ni trunku stida, a tamne su mu oči blistale od radosti dok je promatrao svoju stariju kćer. Toplim, očinskim dodirom potapšao ju je po dlanu kojim je grčevito stezala rub ogrtača.

“Ne budi toliko zaprepaštena, Valentina. Tako brakovi funkcioniraju. Kad ti i Stepan Černov budete vjenčani, brzo ćeš se priviknuti na to, kao i tvoja majka. Ne, nemoj...”

No ona je već otišla. Uza stubište preskačući dvije stube odjednom, ostavivši ga s tim pismom i tom ženom.

Prljavu je odjeću kao i tisuću puta dotad bacila na pod da je služavka podigne. No kad je ovaj put pogledala prema prljavoj odori koja je ležala nalik na mrtvaca na sagu i zamislila kako joj čista i izglačana visi u ormaru, namrštila se. Sagnula se, podignula prljavu odjeću, složila je na hrpu i uredno odložila na stolac kako bi je Olga našla kad uđe u sobu. Sitnice. One su činile razliku. Sad ih je počela primjećivati.

Tek kad se sklupčala na krevetu obgrlivši koljena, pustila je misli da slobodno otplove. Kapci su joj se sklopili i istog se trena našla na nekom drugom jastuku, u nekom drugom krevetu, u drugačijem životu. Tijelo joj je čeznulo za Jensom, parala ga je oštra snažna bol koja joj je izmamila dug bolni jauk iz grla. Žudnja za njim strujala joj je žilama te joj bedra nisu bila u stanju mirovati. Na njima je još osjećala otisak njegova tijela, a njegova vatra još je uvijek gorjela u njoj, pomamna i lakoma.