Dragulj Sankt Peterburga

“Jesi li znala”, upitao ju je, “da se više od polovine vina proizvedenih u Francuskoj izvozi u Rusiju? Možeš li to vjerovati? Mi pijemo više vina nego bilo koja druga zemlja na svijetu.”

Često bi se zatekao kako govori mi. Mi Rusi. Naša zemlja. Kao da je on jedan od njih, podrijetlom iz Perma ili Tvera.

“Ja ne bih mogla onako živjeti”, reče zureći u vatru. “Ne onako.”

Znao je da se neće okaniti te teme.

“Svi mi živimo”, odgovori joj tiho, “kako najbolje znamo i umijemo.”

“Radije bih bila mrtva.”

“U to sumnjam. A osim toga”, dometne, “ja bih ti svaki dan dolazio zapaliti vatru. I sušiti ti kosu kad god bi pala kiša, i raščešljavati je kad bi je zapleo vjetar.”

Podignula je glavu.

“A kad bi došlo ljeto”, nastavi on, “umjesto da odlaziš na raskošne balove u Palači Aničkov ili obilne obroke u Dononu, ili provodiš večeri na baletnim predstavama u kazalištu u dijamantima optočenim večernjim haljinama, ja bih s tobom odjevenom u dronjke prošetao do kakva skrovita mjesta na obalama Neve gdje bismo jeli kuhana jaja i brčkali stopala u rijeci.”

Okrenula je glavu i pogledala ga u oči. “A glazba?” upita ga ozbiljnim glasom. “Ima li u tom tvojem novom svijetu glazbe? Ili mogu zaboraviti na glasovir, operu i balet?”

“Naravno da bi bilo glazbe.” Osmjehnuo joj se. “Ti bi mi pjevala uz žuborenje vode što nam zapljuskuje gležnjeve, a ja bih te pratio na svojoj violini.”

Valentina zine. “Sviraš violinu?”

“Nije baš da je sviram. Prije će biti da gudalom cvilim dok ne postignem pokoji kreštavi ton u usporedbi s kojim je i ulični mačak glazbeno nadaren. Međutim”, hitro nastavi, “poboljšat ću se. obećavam.”

Nasmijala se. On poželi ponovo čuti taj zvuk.

“Prije si me bio upozorio da se klonim rijeke Neve”, primijeti ona. “Rekao si mi da je onečišćena.”

“Vidiš, to je prednost druženja s inženjerom kanalizacijskih tunela, jer te može uputiti u prava mjesta. Znam sve tajne zakutke do kojih ne dopiru struje što nanose prljavštinu.”

“Je li zbilja toliko onečišćena?”

Nije htio o tome razgovarati. Slegnuo je ramenima. “Mogla bi biti i čišća.”

“Pričaj mi o tome.”

“Radije bih ti svirao violinu.”

Oči su joj se zaokružile poput novčića, a njega obuzme stid - samo su on i pokoji slučajno zalutao miš čuli kako svira. Privukla je koljena prsima i o njih oslonila bradu tvrdoglavo nakrivivši glavu.

“Sviraj”, zapovjedi Valentina.

Uspravio se, duboko joj se naklonio uz kićenu kretnju rukom kao da skida šešir pred nekom od nadvojvotkinja iz obitelji Romanov i rekao: “Potpuno Vam stojim na usluzi, gospođice.”

To je iskreno i mislio. Samo nije bio siguran zna li to i ona.

“Prestani!” ponavljao je Jens.

“Ne mogu si pomoći.”

“Okrutno je.”

“Znam”, Valentinu je ponovo spopao grohotan smijeh, “okrutno prema ljudskom uhu!”

“Nisam tako mislio.”

Jens joj se namršti, udari gudalom po vratu violine i stane tobože nestrpljivo tapkati stopalom po ulaštenom parketu. Stajao je nasred prostorije, stavivši violinu pod bradu kao da mu je stari prijatelj. Svirao joj je ulomak iz Bizetove Toreadorove pjesme, ne pazeći baš na notni zapis. Pjesma je bila živahna i nasmijavala ju je, i to mu je bilo jedino važno. Danas se svačega nagledala — sad je htio da se smije. A smijala se poput djeteta, potpuno se prepuštajući. Nos bi joj poružičastio, ljupka se usta širom rastvorila, a oči joj se stisnule, blistave od suza. Tamni sjajni uvojci njezine kose koju je s toliko pažnje osušio i zagladio razletjeli su se oko nje dok se njihala smijući se glasno i bez zadrške.

Bila je još mlada, na to se stalno morao podsjećati. Mlada i ranjiva.

Uz zveket je odložio violinu i gudalo na stol, gnjevno se zagledao u svojega jedinog slušatelja i gordo se uputio do sofe na koju je sjeo, ukočen i uvrijeđen, prekriživši ruke na prsima. No nije se ni na trenutak dala zavarati. Skočila je iz naslonjača doskočivši poput gladne mačke na komad sofe pokraj njega. Položila mu je dlan na zapešće i razdvojila mu ruke.

“Ove prste valja podučiti”, smijala se, podižući mu lijevu ruku, “ove zlikovce!” Zabacila je glavu od užitka što je pronašla pravu riječ te ga pogledala prevrnuvši očima, a potom nježno prislonila vršak svakog zlikovca uz usne kao da im oprašta. “Nauči ih da znaju što rade.”

Zna li ona što radi, pitao se.

“Pronaći ću ti učitelja”, objavi ona.

“Možeš li me ti podučiti?”

“Ne, ne.” Široko mu se osmjehnula. “Osim toga, na kraju bismo samo vikali jedno na drugo.”

Povukao ju je za ružičasti nos. “To bi moglo biti zabavno.”

“Na Anu, kćerčicu doktora Fedorina, ne vičem dok je učim svirati glasovir, ali to je zato što se ona lijepo ponaša. Imam osjećaj da se ti ne bi lijepo ponašao.”

Zagledali su se jedno drugome u oči, a on je shvatio da taj trenutak traje predugo kad je začuo tih uzdah što joj se oteo s usana. Odvratio je pogled shvativši da je vidjela previše onoga što nosi u sebi.

“Valentina, vrijeme je da te odvedem kući.”