Dragulj Sankt Peterburga

Jens ih gurne i vrata se uz škripu otvore. On je prvi zakoračio preko praga, no zapahnuo ih je težak smrad, toliko snažan da je Valentina morala prekriti nos rupčićem. Lijeva vrata bila su zatvorena, no ovaj put na njima nije bilo djece pa im je prišla i pokucala. Iznutra nije bilo odgovora. Pridržavajući svežnjeve koje je nosio u rukama, Jens je okrenuo kvaku koja se glatko otvorila. U prostoriji je bilo ledeno i vladala je polutama, budući da je jedan jedini okrajak voštanice bacao treperavo svjetlo. Valentina se usplahiri, sjetivši se da je žena s ozlijeđenom glavom prošli put nije srdačno dočekala.

“Varenka?” zazvala je.

Dok su joj se oči privikavale na tminu, osluškivala je tišinu. Nisu se čuli dječja galama ni plač dojenčeta. Nikakva zvuka osim sipljiva disanja nalik na soptanje konja. Prostorija je zaudarala gore od hodnika.

“Varenka?” ponovo će Valentina.

Netko se pomaknuo na krevetu. Ruka je povukla deku, a lice sivlje od pepela zagledalo se u njih kroz tanke proreze očiju. Bila je to Varenka. Na glavi nije imala maramu pa su joj se ožiljci vidjeli u polutami, no podignula se u sjedeći položaj.

“Odlazite”, prosiktala je. “Ostavite me na miru.”

Valentina ispusti naramak ogrjeva koji je nosila i pohita prema krevetu, rasprostirući debeli vuneni pokrivač koji je donijela. No Jens je zgrabi za ruku i povuče je natrag.

“Nemoj”, promrsi.

“Što?”

“Nemoj je dodirivati.”

“Što je?”

Žena se nasmijala bolnim zvukom. “Osjeća njezin miris. Već ga je prije čuo. I izgleda mi kao netko tko jest.”

“Miris čega?” upita Valentina.

“Smrti”, tiho odgovori Jens. “Pripalit ću vatru i onda odlazimo.”

Valentina istrgne ruku. “Ne. Sad kad sam tu, želim joj skuhati jaja i...”

“Odlazi.” Žena klone natrag na krevet. Na njemu nije bilo jastuka, samo prljavi goli madrac i pokrivač sa zakrpama koji je smrdio po bljuvotini i nečemu još gorem.

“Sad sam bolničarka”, pojasni Valentina. “Mogu pomoći.”

Nikad dosad nije zapalila vatru. Niti kuhala jaja. No čvrsto je naumila sada to učiniti. Smireno je počela tražiti tavu dok se Jens pobrinuo za vatru. Okretno je naslagao drva u peć i poslužio se papirnatim vrećicama u kojima je donio hranu kako bi raspirio plamen šibice. Plamen vatre odmah je obasjao prostoriju, a Valentina je protrnula. Prostorija je bila strahovito prljava. U jednome kutu nalazilo se metalno vjedro do ruba puno izmeta, a po podu su se protezali žuti tragovi sasušene bljuvotine. Osjetila je kako joj se kiselina diže u grlu.

“Jense”, promrmljala je, “očekivala sam da ćemo joj donijeti hranu, još jedanput joj zahvaliti što je pomogla Katji i otići. I dug je podmiren.” Ogledala se oko sebe. “Ali ovo...”

Pogledao je ženu na krevetu i lice mu se skamenilo. “Bolesna je, Valentina. Možeš namirisati koliko je bolesna. Ako ostaneš ovdje, izlažeš se pogibelji. Pobogu, pa mi i ne znamo od čega boluje, mogla bi te zaraziti...”

Položila mu je prst na usne. “Samo nekoliko minuta, Jense. Bit ćemo brzi.”

“Znam ja”, odvrati on. “Nećeš ostaviti ovu bolesnu neznanku kao što ne bi ostavila ni vlastitu sestru. Takva si.”

Zagrlio ju je kao da ih žena ne gleda zavidnim očima i poljubio je u čelo. Od toga su joj zubi prestali cvokotati. “Brzo ćemo”, obeća ona.

“Ti si bolničarka.” Osmjehnuo joj se, izazvavši joj neopisiv osjećaj u utrobi. Živci su joj zabrujali, napeti poput žica glasovira.

Latili su se posla, omotavši šalove preko nosa i usta i zaštitivši ruke rukavicama. Plitko su disali, halapljivo gutajući zrak tek kad bi provirili van na ulicu. U usporedbi s prostorijom, noćni zrak bio je slatkog okusa, premda je zapravo bio trpak od otpada iz tvornica i bogzna čega sve ne.

Najgore se dogodilo već na početku. Valentina je prišla krevetu.

“Gdje je djetešce?” upitala je.

Činilo se da žena ima napadaj grčeva, udovi su joj se izvijali od bolova. “Mrtvo je”, odgovorila je ravnodušno.

“Tako mi je žao.”

“Ostali spavaju.”

Valentina zaškilji u tmini zagledavši se prema drugoj strani kreveta. Tek je tada razabrala tri mala zamotuljka pod pokrivačem, tako mršava i tanka da su izgledala kao obični nabori tkanine. Valentina se prigne.

“Ne približavaj se”, promrsi žena. “Probudit ćeš ih.”

Valentina baci kratak pogled na njihova plavičasto siva lišca te okrene glavu. “Pronaći ću nešto vode”, reče. “Negdje na ulici mora postojati crpka.”

S police je dohvatila glinenu zdjelu i pohitala van. Stigla je u posljednji tren. U najmračnijem kutku povratila je sve što je toga dana pojela, obrisavši usta rukavom, i ostala stajati na studenoj kiši lica okrenuta uvis. Djeca u krevetu bila su ista ona koja su onomad tako gorljivo prihvatila njezine novčiće. Sada su ležala pokraj majke, nepomična i ukočena. Svi mrtvi. Dok je pronašla crpku za vodu i krenula natrag prema kući, neki je pas lutalica već halapljivo gutao njezinu bljuvotinu.

Vrata su se uz tresak otvorila, prestrašivši Valentinu koja je iskuhavala drugi limeni vrč vode na štednjaku. Tekućina je čak i nakon prokuhavanja izgledala sivo i bočato.