Dragulj Sankt Peterburga

“Čuo sam da će se izgradnja novog pogona za pročišćavanje otpadnih voda koji bi sjevernom dijelu grada trebao priskrbiti čistu i pitku vodu nastaviti ove godine. Sredstva su konačno odobrena i doznačena.”

“Na koji način pročišćavaju vodu?”

“Hoćeš dužu verziju ili kraću?”

“Kraću.”

Nasmijao se zadovoljnim grlenim zvukom koji mu se razlegao iz grla. “Nepročišćena voda obradi se pomoću koagulanta — zacijelo umireš od želje da saznaš kojeg, pa ću ti prikratiti muke i reći je u pitanju aluminijev sulfat — i potom ispušta u spremnike za taloženje.”

“I to je to?”

“Ne, nipošto. Godina je 1911. i služimo se najnaprednijom suvremenom tehnologijom koja postoji.”

“Što onda slijedi?”

“Ovo je uzbudljivi dio.”

“Jedva čekam.”

“Voda se potom propušta na brze pješčane filtre i...” Zastao je radi dramatičnijeg učinka.

“Nemoj sad stati.”

“I ozonizira. Eto”, reče on uz širok osmijeh, “nadam se da ćeš to imati na umu svaki put kad budeš pila čaj u onoj raskošnoj primaćoj sobi za dame.”

“Kunem se da više nikad neću jednako doživljavati vodu što teče iz slavine samovara.” Protrlja obraz o njegovo rame. Bilo je vlažno. “Da pješčani filtri!”

Hodala je uz njega poluosvijetljenim ulicama, bedra prislonjena uz njegovu dugačku bedrenu kost. Veselilo ju je to što su, unatoč razlici u visini, tako lako i prirodno pristajali jedno drugomu.

“A sad”, reče on i okrene glavu pogledavši je ravno u oči, “kaži mi kako je tebi protekao dan?” Na obrvama su mu se uhvatile pahulje snijega.

“Najprije mi reci lošu vijest.”

Odmahnuo je glavom, a usta su mu se, uvijek izražajna, ovjesila. Niz umorne noge prošli su je srsi, no ne zbog hladnog zraka s rijeke.

“Kaži mi, Jense”, promrmljala je tiho.

Oklijevao je te je načas pomislila da će joj slagati nešto čime će zataškati ono što ga je zbilja morilo, no nije. Zastao je i privukao je u blijed krug svjetla ispod ulične svjetiljke. Zadignuo joj je kapuljaču ogrtača i zavukao ruke u nju, uklonivši kvačice koje su pridržavale bijelu tkaninu pokrivala za glavu na mjestu kako bi joj mogao dodirnuti kosu.

“Jednoga bih ti dana”, reče, “volio počešljati tu divnu kosu.” Zario joj je prste među guste uvojke. Snažne sposobne ruke; ruke što su kadre vješto raditi. “Valentina”, reče tiho, “plašim se za tebe.”

Položila mu je dlanove zaštićene rukavicama na obraze kao da tako može upravljati riječima što su mu na jeziku. “Zbog čega, Jense? Zašto bi se plašio?”

“Bolničarko Ivanova, zar niste čuli?”

“Čula što?”

“Da je ponovo izbila kolera.”

“I? Kako je bilo?”

“Bilo je dobro, mama, hvala na pitanju. Mnogo sam naučila.”

Iznenadilo ju je što ju je majka dočekala na pragu male čitaonice čim se vratila kući. Nosila je večernju haljinu boje vina, a kosa joj je bila ukrašena rubinima.

“Valentina, molim te, uđi.”

“Umorna sam, mama. Molim te, dopusti da se najprije okupam i presvučem.”

“Žao mi je, draga, ali moram razgovarati s tobom.”

“Što je tako hitno, mama? Nije valjda Katja?”

“Ne, tvoja sestra nije u pitanju.” Majka joj je izgledala kao da joj je nelagodno. “Moraš ispuniti svoj dio pogodbe.” Glas joj je bio blag. “Znam da si umorna, ali...”

Valentina shvati što je slijedilo.

“Imaš sat vremena, Valentina. Da se pripremiš.”

“Pripremim za što?”

“Za izlazak. Ne zaboravi, zapovjednik Černov dolazi po tebe kako bi te izveo na večeru.”

“Mama”, reče Valentina oprezno, “bi li bila tako ljubazna i zamolila zapovjednika da odgodimo večeru? Večeras mu neću biti bogzna kakvo društvo. Iskreno, preumorna sam da mislim, a kamoli koga zabavljam.”

“Valentina.” Majčin glas bio je bezizražajan. “Pristala si na ovo. Sve je ugovoreno.”

“Molim te, ne danas.” Nije mogla podnijeti ni pomisao na Černova.

“Dala si nam riječ. Moraš održati obećanje. To je važno. Razumiješ li me, Valentina?”

“Da, mama. Razumijem.”

Majka joj se nasmiješila, no u očima joj se i dalje zrcalio oprezan izraz. “Hvala ti”, reče, poljubi kćer u obraz i izađe iz prostorije. Valentina sklopi oči, isključujući majčine riječi. Polako je podignula rame pod vlažnim ogrtačem, primaknula ga licu i udahnula. Je li to bio njegov miris? Miris nečega novog. Ili pak vonj bolnice?

Brzo je pojurila uza stube osjećajući kako joj se mišići bune. Prvo što je napravila ušavši u sobu bilo je to da je izvadila popis i prekrižila točku pet:

Slušati mamu.

A potom je sa smiješkom na licu povukla debelu crtu preko broja tri. Pronaći posao.

Učinila je što je morala. Jela što je morala. Govorila kad je morala. I ništa više.

Zapovjednik Stepan Černov stigao je u veličanstvenoj sjajnoj crnoj kočiji na čijim se vratima nalazio grb njegove obitelji i koju su vukla četiri istovjetna konja. Odveo ju je u Donon, otmjen francuski restoran. Saznavši da je rezervirao privatnu prostoriju, obuzeo ju je nemir, ali nije bilo razloga za brigu. Bio je besprijekorno pristojan i uljudan, na trenutke čak i oklijevajući, ne znajući što bi rekao kad su ostali nasamo. Ona mu nije pomagala.