Dragulj Sankt Peterburga

“Poput opatice.” Katja je kritičnim pogledom mjerkala sestru. “To je zbog tog pokrivala na glavi.”

Valentina se okrenula u mjestu kako bi svoju bolničarsku odoru promotrila iz svih kutova. Bila je bijela i kruta te se u njoj osjećala kao neka druga osoba. U zrcalu je zurila u bolničarski veo s uskom trakom oko čela i urednim platnenim naborima što su joj visjeli do ramena, potpuno joj prekrivajući kosu. To joj je bio prvi radni dan i živci su joj treperili kao da ima mrave u trbuhu. Pogladila je uštirkanu pregaču koju je nosila preko jednostavne bijele kute i osmjehnula se Katji.

“Dobro me pogledaj.”

“Zašto?”

“Jer ću biti drugačija kad se vratim iz bolnice.”

Katja se nasmijala. “Misliš, prljava, smrdljiva i mrtva od umora.”

“Upravo tako!”

No sestre su izmijenile dug pogled jer su obje znale da Valentina uopće nije na to mislila.

Bolnica svete Izabele bila je labirint hodnika. Činilo se da granitni zidovi odjela upijaju sve zvukove, zbog čega je sve bilo prigušeno i mirno. Žamor glasova bio je jedva čujan, a stenjanje i kašljanje malodušno, kao da se život unutar tih debelih zidova sveo na najmanju moguću razinu. Prvi dan promijenio je Valentinino poimanje sebe. Činilo joj se da je kao sanitarka Ivanova prestala biti pojedinac i postala nevažan dio ravnodušnog stroja, i na tu se spoznaju morala dugo privikavati. Svašta je očekivala, ali ne i to.

Dan je počeo inspekcijom. Bolničarke su se postrojile jedna pokraj druge, a sitne oči medsestre Gordanskaje stisnule bi se od užitka kad bi im pronašla kakav nedostatak. Okomila bi se na cipele, naramenice pregača, iskrzane porube na rukavima, nokte na rukama. Valentina je pružila dlanove na pregled i čula kako je medsestra razdraženo dahnula od nezadovoljstva budući da nije pronašla nikakvu zamjerku.

Peračica vrčina. Gordanskaja je bila u pravu. Prestala je čak i zamjećivati njihov neugodan miris. Naučili su je kako podvrnuti krajeve na dekama i plahtama i zatisnuti ih oko tankih madraca, naredivši joj da to ponavlja sve dok ne napravi kako valja. Vježbala je kako okretati pacijente dok leže u krevetu i izvući prljave plahte ispod njih.

Smjestili su je na ženski odjel gdje su kreveti bili puni ustrašenih očiju i neurednih frizura. No te su se žene odlikovale snažnim strpljenjem i voljom, a Valentina je naučila da ne smije brzo hodati. Naučila je gledati, okrećući glavu s jedne strane na drugu, primjećujući kako pacijentice krate vrijeme beznačajnim poslićima: kartanjem, šivanjem, češkanjem stopala i razmišljanjem o idućem obroku. Nepomična tijela i sklopljene oči u njoj su izazivali nemir. Kad se jedna mlada pacijentica guste i sitno nakovrčane kose najednom uspravila u sjedeći položaj, vrišteći kako joj crv gmiže po srcu, i počela trgati sa sebe zavoje razgolitivši krvave grudi, Valentina je otrčala po pomoć. Za tu je pogrešku ukorena tako što se morala suočiti s bujicom Gordanskajinih naputaka.

“Nemoj trčati.”

“Nemoj vikati.”

“Nemoj dizati paniku.”

“Nemoj strašiti pacijente.”

“Nemoj od sebe praviti budalu, premda to jesi.”

“Nemoj sramotiti bolnicu.”

Nemoj.

Valentina je zurila ravno ispred sebe, ne trepćući. Rumena lica, ruku iza leđa i skvrčenih prstiju u cipelama. “Potrudit ću se da budem bolja.”

“Bogami, morat ćeš.”

Bogami, morat ću.

Do kraja dana ruke su joj se žarile, a stopala je boljela kao da su ih psi sažvakali i ispljunuli. No odradila je dan ne usmrtivši nijednog pacijenta — i to je bio uspjeh. Mornarsko plavim ogrtačem zakrila je odoru i umor, navukla valjenke⁴ i isteturala u mračan, snijegom zameten grad. Bila je zapanjena. Činilo joj se nemogućim da se u Sankt Peterburgu život nastavio zbivati po svakodnevnom, uobičajenom redu, dok je njezin pak bio sasvim nesvakidašnji. No kočije su i dalje kloparale niz ulice, a lakaji se međusobno dovikivali pridržavajući se poleđina kočija; tramvaji su zvečali, dječaci vukli do vrha natovarene saonice, a svjetla žmirkala kroz pahulje snijega. Ništa se nije promijenilo. Osim nje.

Navukla je kapuljaču i pojurila niza stube.

Jens je bio ondje, čekao je na uglu pod uličnom svjetiljkom, baš kao što je bio obećao. Prišla mu je u naručje osjetivši kako bol, patnja i stid zbog ranije počinjene pogreške iščezava. Čelo mu je oslonila o vlažno sukno kaputa te osjetila miris njegova znoja i umora, tisuću puta gori od njezina.

“Je li dan bio dobar?” upita on.

“Da, dobar. Kao što je dobro izvaditi bolan zub.”

On se nasmijao i još je čvršće zagrlio.

“A tebi?” prošaptala je.

“Sad je dobar. Sada moj dan počinje. Ostatak zaboravljam. Sanitarka Ivanova, izgledate umorno.”

“Ne, uzbuđena sam.” Privinula se uz njega. “I sretna.”

Obujmio ju je rukom oko struka te su se uputili u šetnju Sankt Peterburgom, zagrljeni, čudeći se hladnoći pahuljica koje bi im pale na jezik kad bi se smijali.

“Pričaj mi još”, reče ona, “o svojem danu.”

“Koji dio hoćeš? Dobre ili loše vijesti?”

“Dobre.”