Dragulj Sankt Peterburga

“Korak po korak. Najprije ćemo porazgovarati o vještini pravljenja kreveta, čistim odorama i prljavom jeziku medsestre Gordanskaje.

Sjela je i saslušala ga. Napunio joj je glavu činjenicama i brojkama vezanima za bolnicu, njezinom poviješću i pravilima. Rekao joj je kako će se ispravno obraćati liječnicima i da u svakom trenutku mora hodati iza njih, s oduševljenjem joj opisao široku paletu lijekova koji se trenutačno razvijaju, uključujući i pripravak morfija koji ciljano odagnaje bol. U više je navrata naglasio važnost čistoće: čiste ruke, čista posteljina, čista odora, sterilna oprema. Govorio je o operacijama, provjeravao joj znanje pitanjima, cijelo vrijeme čupkajući krajeve brkova ili gladeći blistavi dijamant u kravati.

Bio je to čudan osjećaj — na neki neobičan način osjećala je da to ispitivanje i ispipavanje u njoj otvara neka vrata za koja nije ni znala da su zatvorena. Na drugom kraju prostorije Jens i Ana sjedili su na prozoru i kartali, a Ana bi poskočila i zacijukala poput mačića svaki put kad bi svojom kartom nadjačala njegovu.

Naposljetku se doktor Nikolaj Fedorin naslonio u fotelji, gurnuo palčeve ispod prsluka i zadovoljno izdahnuo. “Bit će dobra, Friise. Bit će veoma dobra.”

Jens se osmjehnuo. “Znam.”

Nešto u načinu na koji je to rekao uzdrmalo ju je. Kao da je pušta da ode. Došlo joj je da pritrči prozoru i sjedne mu u krilo kako ne bi potajno umaknuo. Poželjela mu se nasmiješiti i čuti ga kako kaže: “Bit će mi veoma dobra.” Ustala je i prišla mu korak bliže.

“Jense...” zausti ona.

“Ana”, prekine je Nikolaj Fedorin, “vrijeme je da odemo pronaći tvoju guvernantu i vidimo što je danas pripremila za tebe.”

Djevojčica se namrgodi, no utisne poljubac Jensu u obraz, kratko se nakloni Valentini i odbrza iz prostorije ocu za petama.

“Jense”, reče blago Valentina.

On potapša klupu u prozoru na kojoj je sjedio i ona se hitro smjesti pokraj njega, jer nije htjela da počne govoriti ono što nije željela čuti. No čim se našla na jastuku, osjeti kako njegova toplina prodire u nju. Noga mu je stajala pokraj njezine. Bedrom joj je dodirivao haljinu. Čvrstim se ramenom oslonio o njezino. Dijelovi njega postajali su dijelovi nje. Primio ju je za ruku.

“Jense, slušaj me.” Nije micala pogled s njegove ruke dok je isprepletala prste s njegovima. “Ovo je moj as, Jense, moja jedina jaka karta. To je sve što imam.”

“Iskorištavanje Černova?”

“Da.”

“Kao sredstvo pogodbe.”

“Da. Bez njega nemam ništa.”

“Imaš mene.”

Imaš mene. Naslonila mu je glavu na rame i pustila je da ondje počiva, pohranivši u nju te dvije riječi.

“Moraš mi vjerovati”, prošaptala je. “Samo tako mogu pohađati obuku za bolničarke. Roditelji mi to neće dopustiti ne budem li zabavljala zapovjednika Černova.”

“Zabavljala?”

Protrljala je obraz o njegov žaket. “Nekoliko osmijeha, nekoliko plesova, ništa više.” Ispustio joj je ruku, a ona osjeti kao da su joj prsti obudovjeli. “Jense, to neće dugo trajati. Brzo ćemo mu dosaditi ja i moja šutljivost. Ti i ja i dalje možemo...”

“I dalje što?”

“I dalje razgovarati.”

On progunđa, a potom je obujmi rukom, podignuvši je u krilo i nagnuvši je unatrag dok mu nije ležala u naručju gledajući mu lice odozdo.

“A sada”, reče on, “razgovarajmo.”

Sagnuo se i poljubio je. Dotaknula mu je kosu mrseći mu pramenove. “Vidiš”, promrmljala je dok joj je usnama klizio niz vrat i iza uha potjeravši joj krv kroz žile u vratu, “ja sam poput tvojih tunela.”

“Mračna i teška?”

Povukla ga je za kosu i snažno je protresla kao vrat psa lutalice. “Nije me lako uništiti.”

Revolucionari su djelovali u gnijezdima unutar grada, u zasebnim ćelijama koje su održavale minimalan međusobni kontakt kako bi umanjile štetu u slučaju izdaje. Omanje skupine potajno su se sastajale po podrumima, tiskale se u stražnjim prostorijama što su zaudarale na loš duhan i ogorčenost. Arkinu je nedostajalo strpljenja. Nestašice hrane bivale su sve gore, cijene su rasle, sindikati su se ukidali, a cijelo to vrijeme sve se veći broj bolesnih i beskućnika gomilao na ulici. Intelektualci iz srednjeg staleža nastavljali su zahtijevati reformu, no valjalo ih je naučiti da reforma nije i neće biti dovoljna. Samo će revolucija Rusima omogućiti pristojan život.

Pokraj Arkina sjedio je Sergejev. Previjao je ruku pušeći lulu. Samo Bog zna što je u njoj bilo, no od nje je tmurna prostorija zaudarala na konjski izmet. Njih dvanaest okupilo se na sastanku u skladištu iza svjećarnice, a u zraku se osjećao težak miris loja. Arkin je ćutio njegov okus u dnu grla, gust i masan. Na čelu stola sjedio je Kražkov, muškarac čupave brade koji se borio u carskoj vojsci protiv Japanaca i koji bi pljucao svaki put kad bi netko izustio ime cara Nikolaja. Bio je stariji od ostalih i imao je samo jednu nogu. Tresnuo je šakom o stol zahtijevajući tišinu.

“Arkine”, zarežao je. “Večeras si tih. Kakve su vijesti?”

“Počela je odmazda.”

“Ubilački gadovi!”