Dragulj Sankt Peterburga

Molim te, Jense, molim te, shvati da se moram viđati s Černovom. Pokušala se nasmijati za njega, no smiješak joj je zamro na usnama. Želim posao bolničarke. Potreban mi je. Molim te, nemoj mi ga uskratiti, Jense.

“Jesi li ikad onako laštio cipele?”

Arkina je to pitanje iznenadilo. Vozio je Elizavetu Ivanovu pokraj katedrale svetog Izaka, a njezina ga je veličanstvena zlatna kupola smjesta podsjetila na oca Morozova. Tako pametan, načitan čovjek, a osuđen na život u vlažnoj straćari i na nošenje čizama kućne izrade s rupama.

“Jesi li, Arkine?” Elizaveta Ivanova ponovi pitanje.

“Nisam, gospođo.” Upravo su bili prošli pokraj četvorice dječaka na trgu, koji su marljivo radili sa svojim četkama za cipele i drsko se smiješili, gladni kopjejki. “Odrastao sam na selu.”

Iza leđa začuo je kratak uzdah odobravanja, kao da je život na selu nešto poželjno.

“Zbog čega si otišao?”

“Zbog primamljivog zova velikoga grada.”

“Sankt Peterburg jako je lijep, priznajem. Je li ti ispunio očekivanja?”

“Da”, slaže on. No ona je imala oštar sluh te se nasmijala.

“Nadam se da si sretan ovdje”, reče nakon kratkog razmišljanja. “I zadovoljan što radiš za mojega muža.”

“Dakako. Bolje ne bih ni tražio.”

“Nadam se da je to istina, Arkine, i da to ne govoriš samo kako bi mi udovoljio.”

“Istina je.”

Napola je okrenuo glavu, jednim okom i dalje prateći cestu, a krajičkom drugog primijetivši njezin crni krzneni kaput, mekan i sjajan poput panterina krzna. Smiješila se. Začudo, taj ga je prizor obradovao.

“Zamolila bih te uslugu.”

Po načinu na koji je to rekla bilo mu je smjesta jasno da molba nema nikakve veze s vožnjom automobila.

“Gospođo, stojim Vam na usluzi.”

“Zaustavi automobil načas.”

Zaustavio se na pločniku nasuprot štandu s ribom. Vonj mrtve ribe na kamenim pločama dopro je do automobila. Okrenuo se u sjedalu i u njezinoj ruci primijetio rupčić od čipke. Njime je prekrila nos.

“Kako Vam mogu pomoći, gospođo?”

Njezine su ga oči načas promatrale te je u njima primijetio nesigurnost. Pitala se u kojoj mu mjeri može vjerovati.

“Stvar je... osjetljive prirode”, reče ona, a obrazi joj se zarumenješe. Odvratila je pogled, zatresavši pritom crna pera na šeširu. “Ne znam koga bih drugog pitala.”

“Znam čuvati tajnu”, reče on tiho.

Prisjetio se svih onih trenutaka kad bi automobilom dolazio po mlade ljubavnice ministra Ivanova, ili kad bi svojeg poslodavca vozio u njegovu omiljenu javnu kuću u noćnom klubu Zlatna jabuka gdje je francuska Cigančica Mimi uživala ministrovu naklonost. O da, Arkin je naučio držati jezik za zubima.

“Pomoći ću Vam budem li mogao”, dometne.

Pogled joj je počivao na njegovoj ruci u rukavici koja je ležala na sjedalu, kao da joj nudi odgovor. Teško je progutala. “Želim da saznaš... viđa li se moja starija kći s kime.”

Arkin se umalo nasmijao. Htjela ga je pretvoriti u špijuna Ohrane, tajne policije. Kako ironično.

“Tko je ta osoba?” upitao je s iskrenim zanimanjem.

“Onaj danski inženjer s kojim je bila zarobljena u tunelu. Ime mu je Jens Friis.”

Tako, dakle. Najednom je osjetio sažaljenje prema toj ponosnoj ženi, koju je nužda natjerala da uhodi kćer.

“Saznat ću što budem mogao”, pristane on, a ona smjesta podigne pogled s njegove ruke prema licu.

“Razumjeli smo se?” upita.

“Savršeno.”

Osmjehnula mu se, no on se podsjetio na to tko je ona i što predstavlja. Nije htio da mu se svidi.

“Da sada nastavim voziti, gospođo?” upita on, najednom služben.

“Da.” No dok je skretao na snijegom zametenu cestu, ona dometne tihim glasom: “Zahvalna sam ti, Arkine. Na ovome... i na onome neki dan kad sam...”

“Nema na čemu, gospođo”, prekine je on.

Nije htio razmišljati o tome. Sažaljenje prema klasnom neprijatelju odmagalo je borbi za koju se zalagao. To je bilo opasno. Ne nije si mogao pomoći.

Jutro je osvanulo sjajno kao uglačano staklo. Ni traga magli, samo beskrajan nebeski svod i miris mora u zraku. To je u Arkinu budilo nemir. Čekao je Valentinu pokraj automobila pred glavnim ulazom, a Turicum je blistao raskošno poput vodomara na suncu.

“Dobro jutro, Arkine.”

“Dobroe utro, gospođice Valentina”, reče prilazeći šljunčanom stazom. Izgledala je mršavo i blijedo. Nosila je skroman kaput i maramu preko glave, a u koraku joj je bilo nekog nemira, kao da je u žurbi.

“Gospođice Valentina, drago mi je što ste se oporavili i što tako dobro izgledate.”

Ta ju je primjedba iznenadila. “Hvala ti, Arkine.”

“Nadam se da Vam je gospođica Katja prenijela moje želje za brzo ozdravljenje dok ste bolovali.”

“Jest, hvala ti.”

Ostao je stajati ondje, zaboravivši na automobil. Uspela se na stubu krenuvši prema unutrašnjosti automobila, no on je podignuo dlan zaustavivši je a da je uopće nije dodirnuo.

“Što je, Arkine?”

“Ljudi koji su izazvali eksploziju u tunelu zacijelo Vam nisu namjeravali nauditi ni na koji način. Ti ljudi imaju zacrtan cilj — a Vi ste im se samo našli na putu, i to je sve.” Htio je da zna.

“Reci mi, Arkine, koji je to njihov cilj?”