Dragulj Sankt Peterburga

Svirala je nešto mračno i složeno, neku zahtjevnu skladbu koju dosad nije čuo, a prsti su joj se kretali s ritmičnom sigurnošću koja se kosila s njegovim razumom. Potresla ga je, otvarajući u njemu jedna vrata i uz tresak zatvarajuća druga, prekapajući mu po osjećajima i izvlačeći iz njega duboko zakopano trnje. Da, bila je u pravu. Odgovarala mu je. Odgovarala je raspoloženju u kakvom je bio u posljednje vrijeme. Mračnom i dubokom i jednako zamršenom kao i tuneli koje je sagradio, a koji su je umalo živu progutali.

Je li znala? Što je Valentina naslućivala u njemu?

Glazba najednom utihne. Ruke su joj ostale u zraku iznad tipki, željne toga da još jednom urone u glazbu, no ona ih je susprezala.

“Jesi li joj rekao?” upitala je.

Nije ni pitao komu.

“Jesam, naravno. Rekao sam grofici Serovoj.”

“Dakle, to je riješeno?”

“Jest.”

“Dobro je.”

Pogledom ga je odmjerila od glave do pete, kao da na njemu primjećuje neku razliku, a potom se vratila glazbi.

Jesi li joj rekao?

Jesam, naravno. Rekao sam grofici Serovoj.

Rekao je Nataliji. U njezinu vrtu jednoga hladnog sunčanog jutra dok je zemlju još prekrivao debeo nanos snijega. Šetali su stazom. Natalija je ovila ruku oko njegove i nije prestajala govoriti. To joj nije bilo svojstveno, kao da se pribojavala tišine. Takva je bila od bombaškog napada, napeta u njegovu društvu. No njegov je pogled bio prikovan za Alekseja koji se probijao kroz snijeg sa svojim psićem. Bio je siguran da će pas izrasti u pravog lovca. Pitao se hoće li i dječak. Njegova je cika prikrivala tišinu, a smijeh mu je toplinom ispunjavao prohladan zrak, koja je Jensu izazivala osmijeh. U posljednje se vrijeme rijetko smiješio. Za to su bili zaslužni tuneli.

“Lijepo je vidjeti Alekseja tako sretnog”, reče.

“Bio si u pravu, priznajem. Psić mu je već postao najbolji prijatelj.” Prstima mu je tapkala po rukavu, “Jense, što god da si mi danas došao reći, izbaci to iz sebe. Dosadilo mi je čekati.” Navukla je krzneni kaput oko sebe poput oklopa.

“Natalija, žao mi je.” Bio je iskren prema njoj, okrutno iskren. To je bio jedini način postupanja sa ženom poput grofice, koja je toliko naviknula da sve bude po njezinu. “Među nama je gotovo.”

Nije odmaknula ruku s njegova rukava, no čeljust joj se na djelić sekunde razjapila. Čuo je kako je zastenjala prije nego što se ponovo pribrala i ošinula ga hladnim pogledom.

“Razumijem”, reče. “Kako si dosadan. Tko je ona?”

“Ona?”

“Ne poigravaj se sa mnom.”

“Zove se Valentina.”

“Ah! Ona sićušna pijanistica! Ona koja je bila u tunelu s tobom Ta Valentina?”

On kratko kimne. Nije imao namjeru raspredati o njoj. Nježno je odmaknuo Natalijinu ruku sa svoje i dozvao Alekseja. Stao je psiću dobacivati grude snijega, usput zasipajući snijegom i dječaka koji je cičao od smijeha. Jens je Nataliji davao vremena da ponovo postane grofica, no kad su stigli do širokog stubišta pred kućom, zastao je.

“Zar nećeš ući?” upitala je. “Na topli konjak.”

“Mislim da ne.”

Ravnodušno je kimnula. “Kako hoćeš.”

“No navratit ću katkada, ako smijem.”

“Zbog dječaka. Više ti je stalo do njega nego do mene.” Prizvuk netrpeljivosti već je počeo sjeći nit koja ih je spajala. “Ljudi pričaju da si mu otac”, reče nehajno. “Zbog zelenih očiju.”

“I ti i ja znamo da se varaju.”

“Pa zašto se onda uopće trudiš oko njega?”

Pogledao ju je ravno u lice, u drsku liniju usana, inteligenciju iza sivih očiju, i u njemu bukne plamen gnjeva.

“Jer ako ja to ne budem činio”, reče, “nitko dugi neće.”

Jens je izgubio pojam o vremenu. Glazba ga je očarala. Kad je naposljetku utihnula, duboko je udahnuo. Osjećao se kao nakon dugog jahanja kroz šumu. Ushićeno, življe.

“Hvala ti, Valentina, to je bilo prekrasno.”

Sjedila je posve mirno na stolcu, te je vidio kako joj se prsa nadimaju i spuštaju dok diše. Ne pogledavši ga, upitala je: “Kako je geodet?”

“Lijepo se oporavlja”, prežustro je odgovorio. “I dalje radi za mene jer nema razloga da se dečko ne bavi uredskim poslom.”

Okrenula se kako bi ga promotrila. Što li je to začula ispod tih pažljivo odabranih riječi? Uz naglu promjenu raspoloženja okrenula se natrag prema klaviru i počela svirati neku živahnu rusku narodnu pjesmu što puca od energije.

“Gle!” usklikne Katja pokazujući kroz prozor.

“Blagi Bože!” Jens umalo padne sa stolca.

Vani na snijegu krupan je mladić plesao mahniti kozački ples. Čučao je, ritajući se nogama prema starom narodnom običaju, ruku prekriženih na prsima. Potom se podignuo na prste okrećući se na jednoj nozi i poskakujući.

“To je Lav Popkov”, nasmijala se Valentina.

Kad je ples završio uz provale smijeha i aplauza, Kozak se ljubazno naklonio i otišao, dok je snijeg nastavio padati zatrpavajući duboke otiske njegovih stopa.

Pogledali su se, nasmiješeni. Jens se nije mogao sjetiti trenutka tad mu se ostatak svijeta činio toliko dalekim. Valentinini obrazi bijahu rumeni i smijala se, kadli se najednom vrata uz tresak otvoriše i Elizaveta Ivanova stupi u prostoriju.