Dragulj Sankt Peterburga

Valentina je ležala duboko utonuvši u jastuke. Nanosi snježnih pahulja zasipali su prozor. U kutovima stakla hvatao se led stvarajući šare tanke poput paukove mreže, hladne i nepoželjne kao misli u njezinoj glavi.

Vrijeme je prolazilo. Nije bila sigurna koliko je prošlo. Dva, tri tjedna? Više? Bila je bolesna, dani su se stopili u jedan; tresla se od groznice, natopivši posteljinu znojem, a noge su joj se ispreplitale s plahtama. U svjesnim trenucima znala je da je riječ o plućnoj zarazi uzrokovanoj vodom iz kanalizacije, no kad bi je uhvatili napadaji, bila je uvjerena da je riječ o kazni. Gospođa Davidova se utopila, bujica joj je odnijela tijelo i zdrobila ga o rešetku zapornice, a Valentina je preživjela jer se uspela uz ljestve prije nje.

Katkad bi u snovima viđala ženino milo lice kako joj govori lijepe riječi. No katkad, noću, kad bi tama u njezinoj glavi postala usijana i teška, gospođa Davidova pojavljivala bi se kao zloduh iz pakla. Iz očiju bi rigala vatru, a iz usta sipala prostote. Tada bi Valentina vrištala. Bolničarka Sonja uvijek je bila uz nju govoreći oj: “Psst, mališka, tiho.” Osjetila bi nešto hladno na čelu i gutljaj tekućine na usnama. Ponekad i gorak okus laudanuma.

Vrata su se tiho otvorila i začuo se tih zvuk kotača na sagu. “Jesi li budna?”

“Jesam. Dobro jutro, Katja. Dobro izgledaš.”

Katja je uistinu dobro izgledala. Koža joj je poprimila zdravu boju, kosa joj je bila svježe oprana i sjedila je uspravnije.

“Donijela sam ti ananasa. Gle.”

Odložila je tanjurić na Valentinin noćni stolić. U njemu su se nalazile dvije kriške jarkožutog ananasa čiji je miris lebdio po prostoriji pretvarajući zimu u ljeto.

“Kako se osjećaš?” upitala je Katja.

“Bolje.”

“Odlično. Hoćeš li danas sići?”

Valentina sklopi oči. “Ne. Imam užasnu glavobolju.”

“Bolničarka ti može dati nešto za to. Mogla bi ustati i...”

“Ne. Ne danas, Katja.”

Uslijedila je duga tišina. Prozor je podrhtavao i klepetao u oknu. Valentina osjeti kako joj Katjini prsti podižu ruku.

“Valentina, ne možeš ovako nastaviti.”

Opet tišina. Ovaj put gušća, ona što otežava disanje.

“Kaže mi bolničarka”, Katja će blago, “da ti je groznica prošla. Da ti je bolje.”

“No osjećam se slabo.” Oči i dalje nije otvarala.

“Toliko da ne možeš sići niza stube?”

Valentina kimne.

Sitnim prstima pomilovala je njezine dodirom mekanim poput pera. “Čujem te, mila moja Valentino, čujem te svake noći.”

“Ne znam o čemu pričaš.”

“Dakako da znaš. Svake te noći čujem kako se šuljaš pokraj moje sobe kad misliš da je cijela kuća zaspala. Siđeš na donji kat i sviraš glasovir. Satima, katkad čak i veći dio noći.”

“Ne.”

“Da. Odšuljaš se natrag netom prije nego što se sluge probude. Priznaj.” Katja joj snažno stisne ruku, natjeravši Valentinu da naglo otvori oči. “I zato ćeš me”, reče Katja, “sad pogledati u oči.”

Valentina je pogleda. To nije bila njezina Katja. Netko se ušuljao pod kožu njezine sestre, očiju hladnih i blijedih poput mjesečeva kamena. Ova se osoba prerušila u Katju i sve pogrešno shvatila.

“Valentina, što se s tobom događa? Što te je to paraliziralo onako kao što je bomba paralizirala mene? Nisi ozlijeđena. Nisi bolesna. Nisi se sjetila ni naših rođendana. I dalje se skrivaš ovdje gore. Gdje ti je nestao duh?”

“Odnijela ga je voda u kanalizacijskim tunelima.”

“Živa si. Nije te zatrpalo kamenje, nisi se utopila, niti si ostala rez pola noge kao onaj geodet.”

“Geodet? Ostao je bez noge?”

“Amputirali su mu je ispod koljena.”

Valentina se prisjeti njegova mladog lica. Okupanog znojem. Prestrašenog. Ruku oko Jensova vrata, stišćući ga čvrsto kao pipcima.

“Moći će hodati pomoću štake”, reče Katja.

“Gospođa Davidova više nikad neće hodati.”

“Ne.”

“Vidjela sam je kako umire, Katja. Gledala sam kako se ta dobra žena utapa.”

Katjina ruka popusti stisak, a glas joj postane nježniji. “Oplakuj je. Da, to je tvoje pravo, ali nemoj prestati živjeti zbog nje.”

Valentina klone na jastuke. “Katja, to sam trebala biti ja. Ona se trebala popeti uz one ljestve, ne ja.”

“Ali nije. Ona je umrla, a ti nisi. Prihvati to i nastavi živjeti.”

“Jens me je popeo na ljestve.”

“Bogu hvala na Jensu Friisu. Premda te uopće nije trebao ni pozivati onamo.”

“Šuti, Katja. Nije njegova krivnja što su nas prokleti revolucionari naumili ubiti.”

“Odlično.” Katja se smiješila. “Napokon iskra. Jensu duguješ da se vratiš među žive.”

No Valentina je navukla prekrivač preko glave. “Odlazi, Katja.”

Sestra joj istrgne prekrivač iz ruku. “Pogledaj se!” vikala je Katja.

Valentina baci pogled na prljavu spavaćicu i beživotnu, zamršenu kosu. Upravo kad se spremala zatvoriti oči kako više ne bi gledala taj prizor, snažan joj je udarac zaljuljao glavu s jedne strane na drugu, žustra pljuska po licu.

“Diži se!” urlala je Katja. “Ustaj iz tog kreveta.”

“Nemoj!”

“Zar ćeš samo ostati ležati u toj svojoj jami i istrunuti?”

“Hoću. Ostavi me na miru.”

“Pogledaj se. Imaš sve. Sve. Nemaš razloga mrziti svijet. Nikakva.”

Valentina ne reče ništa kako ne bi rekla previše.