Dragulj Sankt Peterburga

Zamislila je hladnu vodu. “No ne vjerujem da moja bolničarka zna plivati.”

“Onda ćemo je pridržavati na površini između sebe. Ne budi tako zabrinuta. Najvjerojatnije neće biti potrebno.”

“Nadam se da neće. Hoće li voda biti prljava?”

“Vjerojatno.”

Dok je uljanica bila upaljena, živjeli su u jednome svijetu. Valentina je koračala gore-dolje po podzemnoj komori do ruba svjetla koje je bacala svjetiljka, no nije se usuđivala zakoračiti onkraj njega. To bi bilo previše. Bila je žedna, grlo joj se osušilo. Starije su žene ostale sjediti na vlažnom tlu, potiho razgovarajući o poželjnosti tople kupke. Jens je stajao pokraj jarka pušeći cigaretu za cigaretom. Kožnati šešir je izgubio te mu je crvena kosa poprimila prljavo sivu boju, slijepljena s glavom zahvaljujući težini prašine od opeka. Svako malo prišao bi mladom geodetu, promotrio mu zajapureno lice i izmijenio pokoju riječ s bolničarkom Sonjom.

Kad bi ugasili uljanicu, živjeli su u drugačijem svijetu, onom u kojem su na slobodu izlazili demoni što zaziru od svjetla. Mala bi skupina ponovo sjela u krug, dodirujući se stopalima.

“Pokušajte odspavati”, zapovjedi Jens.

Čučnuo je pokraj Valentine, svukao kaput i ogrnuo je njime.

“Spasibo. Podijelimo ga”, reče ona.

U potpunom mraku osjetila je dodir njegova dlana dok im je prebacivao teški kaput preko krila. Dok je vrijeme sporo protjecalo a glasovi se stišavali, um su joj preplavili klokotanje i šum vode te je zamišljala kako nadire, polako ali nezaustavljivo, sve dok ih ne potopi u snu.

“Tiho.”

Jensov glas u njezinu uhu. Jensov dlan na njezinoj bradi. Otvorila je oči uz trzaj, no pred njima je bila samo tama.

“Tiho”, opet je prošaptao.

Uto shvati da je nagnut nad njom.

“Jecala si u snu. Noćna mora?”

“Da.”

“Ovo mjesto priziva noćne more.”

Bilo je mračno kao u rogu. Nije mu mogla razaznati nijedan obris lica, no čula je kad je progutao i osjetila mekan dodir njegovih usana na svojima. Jedan čas bile su ondje, a već su drugi nestale. Tako hitro da nije bila sigurna je li joj se samo učinilo. Napipala mu je lice, pronašavši visoko čelo i ravnu liniju obrve, a onda prstima kliznula niže istražujući mu kapak i guste trepavice. Nikad dosad nije dotaknula lice muškarca.

Jens progovori sporim glasom. “Morat će ukloniti vodu iz tunela kroz koje moramo proći.”

Disala je oprezno, udišući zrak što ga je on maločas izdahnuo.

“Znaš li što bih sad volio?” upita je.

“Što?”

“Četiri kriške hladna i slatka, osvježavajućeg ananasa. Dvije za tebe, dvije za mene.”

Nasmijala se od iznenađenja.

“Spavaj sad”, tiho će on. “Bez noćnih mora. Ne brini se, ja ću osluškivati vodu.”

Voda je navrla, baš kao što je Jens znao da hoće. Oštrim je sluhom čuo promjenu njezina zvuka, naglu promjenu tona mnogo prije nego što je doprla do njih. Daleko klokotanje kroz cijevi i tunele negdje daleko u vodovodnom sustavu: voda se preusmjeravala otvaranjem i zatvaranjem zapornica. Pojedine je tunele valjalo isprazniti kako bi zatočena skupina mogla pobjeći, a zvuk vode bio je sve glasniji.

“Samo ostanite mirni”, reče Jens. “Čim voda prođe kroz ovu komoru, svi ćemo se moći popeti u viši tunel i izaći odavde. Čuvajte glave, strop će biti nizak. Držite se skupa i čvrsto primite uže.” To nije bilo pravo uže, nego njihovi remeni spojeni u dug niz, čija je svrha bila spriječiti da koga odnese bujica.

“Koliko će duboko biti?” upita bolničarka. Zubi su joj cvokotali.

“Neznatno. Samo se držite užeta.”

Stajali su u redu iza njega. Ozlijeđeni geodet bio je remenjem privezan za Jensova leđa, taman toliko priseban da ga čvrsto uhvati oko vrata. Bio je mršav mladić, ne odveć težak, no Jensa je brinula otvorena rana na njegovoj nozi u prljavoj vodi. Pokraj njega stajala je bolničarka kojoj su se molitve slijevale s usana poput zrnaca krunice. Jens je jednom rukom podignuo svjetiljku, a drugom joj čvrsto stisnuo nadlakticu. S druge njezine strane stajala je Valentina. Dao bi sve na svijetu da može stisnuti njezinu ruku i ne puštati je, no dao je riječ da će pomoći bolničarki. Svaki sa svoje strane, bio je obećao, no cijelim će putem motriti Valentinu. Davidova je smjestio iza nje, potom njegovu ženu, a iza nje par iz Dume.

Voda je navrla. Nabujala je u jarku i izlila se po tlu komore crna poput nafte, no nitko se nije uspaničio. Začuli su se oštri uzdasi kad je ledeni potočić prerastao u bujicu, preplavivši im stopala, penjući im se uz potkoljenice i vrtložeći im se oko koljena. Kad se popela do Valentininih bedara, nadimajući joj suknju oko nje, pogledom je potražila njegov. Čvrsto je stisnula uže i bolničarku Sonju kad je pokraj njih prošao štakor, sumanuto plivajući.

Jens je pomno promatrao bujicu. “Sada!” viknuo je.