Dragulj Sankt Peterburga

“Sirota gospođa Davidova dala bi sve da može biti na tvojem mjestu”, zavapi Katja. Naslonila se u kolicima položivši ruku na grlo kao da želi nešto zadržati u njemu. “Valentina”, reče muklim šaptom, “ja bih prodala dušu da mogu biti na tvojem mjestu.”

Začuo se okret kotača i Katja je izašla iz sobe. Valentina jaukne i okrene se licem prema zidu.

Osjećala je kako joj se u glavi nešto kreće. Nešto gmizavo poput zmije što joj se ovija oko misli i guši ih poput užeta oko kradljivčeva vrata.

Krivnja ju je razarala. Slamala joj leđa. Gurala joj lice u prašinu. Katja. Majka. Otac. Gospođa Davidova. Amputirana noga mladoga geodeta. Čak i njezina prelijepa odbačena kobila Daša koju nije uzjahala od onoga dana kad se zbila eksplozija.

I glas koji joj je neprestano žamorio na uho, toliko tiho da ga je jedva čula, govoreći joj bi li, da nije bilo nje, Jens uopće organizirao posjet novim kanalizacijskim tunelima? Da je nije htio oteti zapovjedniku Černovu, bi li svi ti ljudi još bili živi? Je li sve bila njezina krivnja?

Zureći prazna pogleda u zid, polako se rastavila na dijelove.

Dio po dio, pokušala se sastaviti. No pritom je proučavala oblik i veličinu svakog komadića, važući ga, odmjeravajući i preispitujući.

Neki su bili oštri poput krhotina stakla i posjekli su je. Drugi su bili glatki i zaobljeni. Bilo ih je previše crnih i slomljenih koje je valjalo odbaciti. Dugo je potrajalo dok preostale komadiće nije posložila natrag u cjelinu.

Ono što ju je na koncu nagnalo van iz kreveta bio je ananas. Njegov miris koji je udisala svakim dahom, nešto Jensovo što joj se urezalo ispod kože. Osjećala je kako joj iz pluća prelazi u krvotok, vijugajući žilama. Jer samo bi joj Jens donio ananas. Bio je ovdje. Navratio je do kuće da je posjeti. Nije ležao sklupčan u krevetu poput ranjene životinje. Zbacila je pokrivač sa sebe i spustila noge na pod.

Zbacivši spavaćicu sa sebe, uzela je krišku ananasa i položila je na jezik. Kao da joj se sunce rasprsnulo u ustima. Prišla je pisaćem stolu, otključala ladicu i izvadila popis. Uzevši nalivpero u ruku krenula je pisati.

11. Postignuti dogovor s tatom.

Ulica je bila turobna. Oštar vjetar s mora brijao je prašnjavom cestom, raznoseći snijeg u čipkastim kovitlacima, prljavima poput uličarkine podsuknje. Jens je koračao prostranom ravnicom prekrivenom šikarom, zadubljen u misli, pribilježavajući podatke potrebne za proračune, pa gotovo nije ni primijetio usamljenu pogrbljenu priliku u teškom kaputu koji kao da je pripadao krupnijem čovjeku. Jens spremi blok papira i nalivpero u džep, otrese led s valenki čizama i krene naprijed.

“Dobro jutro, ministre Davidov, dobroje utro.”

Davidovljevo sivo lice nije se ni pokušalo pretvarati da mu je drago što ga vidi. U posljednje vrijeme ništa i nitko nije mogao udobrovoljiti obudovjela ministra. A ponajmanje Jens.

“Napredujemo”, objavi Jens.

“Je li prodaja zemljišta ugovorena?”

“Ugovori su sastavljeni i spremni. Jeste li poduzeli potrebne korake za prijenos sredstava u banci?”

“Da.”

Jens kimne, zadovoljan. To je želio čuti. Ovaj komad pustopoljine i neuredne oronule daščare pokraj njega uskoro će pripasti novom vlasniku i biti spreman za prenamjenu. Bacio je pogled prema kolibama, ništa boljima od štenara.

“Kad bude potpisano i potvrđeno”, reče Jens, “najavit ću nastavak gradnje kanalizacijskog sustava u ovoj četvrti, koja će početi na proljeće.”

Davidov zarije šake u džepove i onjuši zrak. Što je očekivao da će namirisati? Novac? Debele masne svežnjeve rubalja uokolo cijele parcele? Iz jedne od daščara izašla je žena s maramom na glavi i cipelama načinjenim od užadi, noseći pocinčano vjedro puno tekućeg otpada koje je izlila po zemljanom putu. Jens okrene glavu u drugu stranu. Ulica je zaudarala po mokraći. Žena je stajala na hladnoći i promatrala ih, pogrbljenih ramena.

“A onda?” upita Davidov.

“A do tada ćete već navesti odbor da glasuje.” Zakoračio je naprijed, tek mu se neznatno unijevši u lice, iskorištavajući svoju visinu kao prednost.

Davidov nešto promrmlja, više sebi u bradu nego da ga itko čuje, no vjetar je odnio njegove riječi.

“Nešto nije u redu?” upita Jens.

“Muka mi je od kanalizacije. Ne želim više imati posla s njom, a ni s odborom, nakon...”

“Ministre, dogovorili smo se. Vaš je zadatak ispraviti pogrešne zaključke odbora.” Posegnuo je u džep i izvukao srebrnu tabakeru veličanstvene Fabergéove izrade, dar grofice Serove. Pružio je cigaretu svojem sugovorniku, sam uzeo jednu i obje ih pripalio upaljačem, zaklonivši plamen dlanovima i nagnavši Davidova da mu priđe sasvim blizu.

“Ministre, nemojte se sada kolebati. Vi ste taj koji odlučuje o tome što odbor misli, i to obojica znamo.”

Vidio je kako se Davidov naduo, kao da mu je laskanje stvorilo jastučiće sala ispod kože.

“Zamisao odbora je da...”

“Zajebite zamisli odbora”, odsiječe Jens.