Dragulj Sankt Peterburga

Osvrnuo se po podzemnoj komori. Odlučio je sa sobom povesti najslabijeg člana skupine, onoga zastupnika iz Dume, kako svojim strahom ne bi poljuljao one koji ostaju. Jens nije mogao riskirati da među njima izbije panika dok ga nema. “Vi.” Pokaže prstom prema zastupniku iz Dume. “Dođite sa mnom.”

Valentini se iz grla otme tihi uzdah. Ovako izbliza mogao je vidjeti kako joj se zemlja slijepila za trepavice. No nije ju mogao povesti. Nije znao na kakve bi unakažene udove mogli naići ondje dolje. Nanovo je zapalio svijeću i uhvatio zastupnika iz Dume za lakat, usmjerivši ga natrag prema otvoru tunela. Osjećao je kako čovjeku drhti ruka.

“Čekajte!” Valentina ga zaustavi. “Uzmite svjetiljku, vama će biti potrebnija nego nama. Nama ostavite svijeću.” Odnijela mu je svjetiljku koja je stajala pokraj ranjenika. “Uzmi je.”

“Hvala”, reče on. “Spasibo.”

“Oprezno.”

Jens kimne. “Ministre Davidov”, dovikne, “pazite na žene.”

“Jense”, Valentina će na to ispod glasa, “zar ne znaš da mi žene pazimo na vas muškarce?”

“Znači, trebao bih tebe povesti sa sobom?”

“Trebao bi.”

“Ne mogu.”

“Znam. Ovdje nema zvijezda koje bismo mogli gledati.”

Nije mogao ne osmjehnuti se. A potom je otišao, crni ga je tunel progutao takvom brzinom da je na trenutak posumnjao je li uopće živ.

Valentina je osjećala nedostatak. Ne svjetla, koje se u međuvremenu svelo na bijedan plamičak zbog kojega su ljudi bili još tjeskobniji, razdražljivi poput mačaka u vučjem kavezu. Nego njega, njegove čvrste osi. Bez Jensa komora se činila znatno praznijom, zrak smrdljiviji, a ljudi sitniji. Spasilački pothvat koji se prije samo nekoliko minuta činio izglednim najednom je postao neizvjestan. Bojala se da se neće vratiti.

Vidjela je kako se kreće u mraku kao da posjeduje ove tunele, kao da pripadaju njemu, a ne gradu — onako kako ljudi posjeduju kuće. I po prvi put sinulo joj je što za njega znači ovo urušavanje voljenih mu tunela. Iz razmišljanja prenuo ju je bolan jauk kojim se oglasio mladi geodet. Učinila je sve što je mogla kako bi Kroskinu bilo udobno nakon što mu je bolničarka Sonja podvezala nogu, no nije imala mnogo izbora. Pod glavu mu je stavila šal i prekrila ga krznenim kaputom, zatisnuvši ga oko njega, nastojeći mu odagnati bol. Stenjanje je prigušivao dlanom kojim si je prekrio lice, i premda mu je drugi dlan počivao između njezinih, nije govorio.

“Je li Vaša obitelj u Sankt Peterburgu?” upitala ga je.

Kimnuo je, ništa više.

“Ja imam sestru”, tiho reče. “Zove se Katja.” Katja, nisam mrtva. Ne vjeruj im ako ti kažu da jesam. I ne strahuj za mene. Vratit ću se, neću te napustiti, obećavam. “Plavokosa je kao i Vi i obožava se kartati. Imate li Vi sestru?”

Mladić ponovo kimne.

“Kako Vam se zove sestra?”

Ništa. Počeo je još više drhtati.

“Postoje sigurnosni sustavi”, reče mu. “Postupci za spašavanje. Izvući će nas odavde, ne brinite se.”

Dlan mu klizne s lica. “Je li to istina?”

“Dakako da jest.”

“Laže.” Davidov je stajao pokraj nje, a sjena mu je počivala na njoj, oštrih bridova pri svjetlu voštanice. “Baš kao što je lagala da je čula eksploziju.”

“Zbog čega bih lagala?” upita Valentina.

“Kako bi zaštitila Friisa. Razapet će ga kao nesposobnjakovića ako odavde izađemo živi.”

Valentina se osvrne oko sebe. “Je li još tko čuo eksploziju?”

Bolničarka Sonja odmahne glavom. Gospođa Davidova stajala je nepokretno blizu svijeće na tlu, kao da se ne usuđuje odmaknuti se od nje. Sjena joj je plesala po zidu. Smeteno je zurila u supruga. Samo je supruga zastupnika iz Dume, koja je čučala oslonjena o pete, žestoko kimala.

“Ja sam je čula”, potvrdi. “Uši me još uvijek bole od udara. A Vas?”

“Da”, reče Valentina i pogleda gospođu Davidovu.

Ministrova žena polako kimne.

“Eksplozija”, ponovi Valentina. Poznavala je taj zvuk. Urezao joj se u pamćenje u Tesovu. “Bomba.”

Ta riječ razbila je krhku ljušturu pod kojom su se skrivali.

“Zbog čega bi tko napao kanalizacijski sustav?” prošapće bolničarka Sonja. Suze su joj klizile niz obraze.

“Ne kanalizacijski sustav”, odsiječe Davidov. “Zar ste toliko blesavi da ne shvaćate tko je trebao biti meta?”

“Car”, Valentina će bez uvijanja. “Namjeravali su ubiti cara.”

Promatrala je svijeću niz koju se cijedio vruć vosak, stvarajući lokvice. Gledala je kako vrijeme dogorijeva. A on se ne vraća. Htjela je poći za njim, no umjesto toga slušala je uvijek prisutan zvuk vode što se vrtloži i navire. Pokušala je procijeniti štetu koju je pretrpjelo pet lica okupljenih oko plamena. Na taj način nije razmišljala o vlastitom gubitku.

Bolničarka Sonja bila je smirena. Već se susretala sa smrću i ozljedama. Da, plakala je, no ruke su joj bile mirne dok je njegovala pacijenta koji je ležao na podu. Geodet je bio rastrojen i preznojavao se, ne mogavši podnijeti bol i strah. No gospođu Davidovu bilo je teže pročitati budući da je naviknula zatomljivati osjećaje.