Dragulj Sankt Peterburga

Samo je on znao za kutiju, onu koja je ležala pospremljena na dnu. Samo je on znao što se u njoj nalazi.

16

Bolničarka Sonja imala je biti Valentinina pratnja toga poslijepodneva. Krupna žena sjedila je uspravno na sjedalu Turicuma odjevena u najbolji crni kaput i rukavice. Valentina je primijetila da ima nov šešir s crvenom vrpcom od baršuna.

“Imamo golemu čast”, reče bolničarka Sonja blistavih očiju, “vidjeti cara.”

“Istina.”

I bila je istina. Valentina je toga bila i te kako svjesna. No Arkin je sjedio ispred nje za upravljačem, a ona se pitala kakve se misli roje u njegovu proleterskom mozgu.

Kad je automobil stigao na odredište, mjesto nije bilo ni nalik na ono što je očekivala. Zamišljala je drvenu kolibu pokraj goleme rupe u zemlji u kojoj su s unutrašnje strane pričvršćene ljestve. Plašila se silaska pod zemlju i kod kuće ostavila većinu podsuknji kako bi se lakše koristila nogama. Na majčino inzistiranje odjenula je kaput od lisičjega krzna i šešir, budući da će biti u društvu cara Nikolaja, no ispod je imala jednostavnu vunenu haljinu visokog ovratnika za zaštitu od hladnoće i udobna kroja za lakše kretanje.

“Uzbuđena?” upitala je bolničarku dok su izlazile iz automobila.

“Dan kad upoznajem cara Nikolaja bit će mi jedan od najboljih dana u životu.” Bolničarka Sonja s nevjericom je odmahivala glavom. “Nisam mogla zamisliti da će me ikad dopasti takva čast.”

Arkin je stajao pokraj stube kako bi joj pomogao da izađe iz automobila. Valentina ga pogleda. No na njemu nije ništa vidjela. Imao je onaj svoj vozačev izraz lica, no okladila bi se u svoj muf od samurovine da je prisluškivao njihov razgovor.

“Arkine”, reče.

“Da, gospođice Valentina.”

“Kad parkiraš automobil, možeš se vratiti ovamo i klicati caru kad stigne.” Pogledala mu je ravno u beščutne sive oči. “Ako želiš.”

“Hvala Vam, gospođice Valentina.”

Kratko mu se osmjehnula. Sitna osveta za onaj pucanj iz puške. Potom je promotrila zgradu u koju su se spremali ući. Nije to bila nikakva daščara, nego upravo suprotno: golema trokatnica sagrađena od opeke čiji su ulaz uokvirivali raskošno isklesani zidovi. Najupečatljivije bilo je pročelje koje se izvijalo prema van, kao da oponaša tunele što su se krišom poput lopova protezali ispod gradskih ulica. Nikakvih golemih rupa na vidiku, barem ne još. A ni kozaka u odorama, carevih osobnih tjelohranitelja.

Vrata su se širom otvorila te joj se srce nepravilno uzlupalo kad je ugledala Jensa kako stoji na ulazu. Jednu je ruku pružio prema njoj u znak pozdrava, nestrpljivo, što je bilo u suprotnosti s njegovim inače besprijekornim manirima.

“Dobar dan, dame, dobrij den. Stigle ste. Mislio sam da ćete se možda predomisliti oko izlaska po ovako gadnoj magli.”

Zar je stvarno mislio da neće doći?

Prvo se naklonio starijoj ženi i rekao: “Uljepšali ste mi dan. bolničarko Sonja, s tim veličanstvenim šeširom. Zadovoljstvo mi je upoznati Vas.”

Njezini se obrazi zarumenješe. “Ova starudija? Pomislila sam da bi me njegov obod mogao zaštititi od kapanja vode u tunelima.”

“Vrlo pronicavo”, osmjehnuo se.

Valentini je došlo da istrgne bolničarkinu ruku iz njegove, no oprostila mu je kad se naposljetku okrenuo prema njoj. Sve mu je oprostila jer ju je pogledao kao da je cijeli dan čekao ovaj trenutak i cijelu noć odbrojavao minute. Dopustio joj je da to vidi, nije to skrivao od nje. Mislila je da će mu zbog magle oči danas biti bez sjaja, no one su blistale bojom prvih izdanaka proljetne trave, bojom koju prije nije vidjela, barem ne u nečijim očima. Uzeo joj je ruku i načas joj se učinilo da će je prinijeti usnama, no suzdržao se. Umjesto toga duboko joj se naklonio, toliko da mu je vidjela tjeme i kosu koja je stršala kao da joj se nekamo žuri. Morala se obuzdati da je ne dodirne.

“Dobar dan, Jense”, tiho je rekla.

Pogledi su im se ukrstili. Još su je uvijek zbunjivali njegovi osjećaji prema grofici, no danas je to odlučila ostaviti postrani. Prste je nakratko obavila oko njegovih prije nego što joj je ispustio ruku.

“Jesmo li svi ovdje?” upitala ga je. “Spremni za dolazak cara Nikolaja?”

Usta su mu se stisnula. “Bojim se da je Njegovo Carsko Veličanstvo imalo drugih neodgodivih obveza. Na koncu nam se ipak neće pridružiti u razgledavanju građevinskih radova.”

Bolničarka Sonja razočarano zacvili. “O”, reče otegnutim izdahom.

“Ispričavam se zbog nepredviđene promjene plana, no Njegovo Carsko Veličanstvo ima previše obveza koje mu oduzimaju vrijeme. No zato su ovdje ministar Davidov i njegova supruga.”

“Ali ne i car?” kukala je bolničarka.

“Ne i car.”

“Ne budi smiješna, bolničarko”, strogo će Valentina. “Došle smo vidjeti građevinski pothvat. Sigurna sam da ćeš nakon što ga vidiš biti manje razočarana.”

“Valentina, jesi li i ti razočarana?”

Jens je postavio to pitanje tako neuvijeno da ju je zatekao.

“Ne.”

“Uistinu?”

“Došla sam vidjeti tunele.”

“Onda bolje da ti ih pokažem.”