Dragulj Sankt Peterburga

Osam od sedamnaest. Blagi Bože! Ministar Davidov bio je tu zajedno sa suprugom, kao i Kroskin, mladi geodet. No ni traga pomoćnom inženjeru. Ni Prutzu, stručnjaku za vodu. Tko još? Podignuo je svijeću još više, a sjene su se razletjele kroz zrak zasićen prašinom.

Valentina je bila tu, čučeći na tlu. Na trenutak je užasnuto pomislio da je ozlijeđena, ali nije bila, pomagala je bolničarki nagnutoj nad Kroskinom koji je ležao opružen na vlažnoj zemlji. Jedna nogavica bila mu je razderana, a koža na potkoljenici presijavala mu se od krvi. Preostalo dvoje, brkati član Dume i njegova žena, stajali su drhteći. On je oštro jecao, a ona ga je njihala u naručju šapćući mu kratke naputke. “Tiho, Jakobe, bez suza, tiho, obriši oči.”

“Umrijet ćemo ovdje”, izgovorio je zadihano.

Valentina podigne glavu. Šešir joj je ispao, a tamna joj je kosa bila puna zemlje. Usmjeri pogled u Jensa.

“Hoćemo li?” upitala je. Izravno pitanje. “Hoćemo li umrijeti?”

Svi pogledi bili su uprti u njega, a Jensu se učini da su teški kao i slojevi stijena iznad njihovih glava.

“Ne. Njet. Naravno da ne. Pogledajte gdje se nalazimo. Ovo nazivamo međukomorom. Ovdje su dvije zapornice, jedna pokraj druge, za usmjeravanje i kontroliranje protoka vode kroz onaj ondje otvoreni jarak.” Pokazao je rukom prema tami do koje nije sezalo svjetlo svijeće dok mu je vrući vosak kapao po prstima. Nastavi govoriti. Nastavi im puniti glave riječima kako bi im odagnao strahove. “No ovamo”, odmaknuo se od natiskane skupine, “na kuki, spremno za slučaj nužde, nalazi se ovo.”

Podignuo je uljanicu, poput čarobnjaka što izvlači zeca iz šešira. Upalio ju je uz pomoć svijeće gledajući kako im njezino svjetlo boji pepeljasto siva lica u boležljivu žućkastu boju.

“Moramo inženjerima iznad zemlje dati vremena da provjere što se dogodilo”, nastavio je. “Trenutačno su svi gore u šoku baš kao i mi ovdje dolje.” Na silu se osmjehnuo. “Ovdje smo sigurni”, reče im. “Zahvalite Bogu.”

“Kako znate da se svakog časa neki novi svod neće urušiti?”

Bio je to ministar Davidov. Proklet bio. Svi su se zagledali u svod od opeke koji je na najvišem mjestu iznad njihovih glava bio visok dva metra, primjećujući pukotine. Jens je osjećao kako se miris njihova straha polako širi komorom.

“Tunel je snažan i čvrst.”

“Toliko čvrst da se urušio na nas.” Davidovljevo mršavo lice upalo je od napetosti.

“Ne.”

“Kako to mislite, Friise?”

“Tunel se nije urušio zato što je nedovoljno čvrst.”

Valentina ustane, sitna prilika u polumraku pećine. “Dogodila se eksplozija. Čula sam je.”

“Ne govorite gluposti, djevojko. Svod je bio klimav. Urušio se na...”

“U pravu je”, umiješa se Jens. Kakav oštar sluh. Bila je budna, pažljivo je slušala. Većina ljudi ne sluša.

“Koji vrag pokušavate...”

“Andreju”, ljubazno će gospođa Davidova polažući dlan na suprugovu ruku, “ne sada. Prebrodimo ovo što bolje znamo. Optužbe ostavi za poslije.” Osvrnula se oko sebe i nasmiješila se. To nije bio posebno uvjerljiv smiješak, no pomogao je. Napetost je malčice popustila.

“Gospođo Davidova, pravo zborite. Moramo ostati smireni. Sada je najvažnije provjeriti koliko je tko ozlijeđen.” Jens priđe Kroskinu, geodetu, koji je ležao na podu. Mladić je svijao ruke na prsima ne bi li tako umanjio bol. “Koliko je loše?”

Kroskin iskrivi lice. “Preživjet ću.”

“Svi ćemo preživjeti.”

Bolničarka kimne u znak ohrabrenja. “Koža mu je na jednoj nozi potpuno oderana ispod koljena, no kost srećom nije slomljena.” Rukama je već snažno pritiskala ranu jednom od svojih podsuknji.

“Evo.” Jens iz pojasa izvuče džepni nožić.

Kroskin razrogači oči.

“Nećemo ti odsjeći nogu, dečko”, Jens ga utješi. “Samo ćemo razrezati zavoje.” Položi ruku bolničarki na rame. “Dajte sve od sebe”, promrmlja. “Davidove, dođite ovamo i razrežite nekoliko zavoja.”

Dodao je nož ministru.

“Ima li još ozlijeđenih?”

Nitko se nije oglasio. Jens baci pogled na supatnike zatočene u tom podzemnom paklu u kojemu je vladala gotovo potpuna tama, i oduševi se njihovom hrabrošću. Osjetio je nalet poštovanja prema njima, čak i prema onome gadu Andreju Davidovu koji se prihvatio paranja podsuknje kratkim, učinkovitim pokretima.

“Svi smo natučeni i puni masnica, znam, no...”, ovo im se neće svidjeti, “ako nema nekih većih ozljeda, sad bih vas napustio.”

“Ne. Nemoj.”

Bila je to Valentina. Primijetio je da ima ogrebotinu na vratu.

“Vraćaš se onamo, zar ne?”

“Moram.”

“Jer bi moglo biti još ozlijeđenih.”

Ozlijeđenih. Zdrobljenih. Prikliještenih stijenama. Ljudi koji krvare i ljudi na umoru. Živih. Mrtvih. Svi ti prizori iskrsnuli su u glavama okupljenih.

Valentina brzo dometne: “Odveć je opasno da ideš sam. Povedi nekoga sa sobom.”

Povedi mene sa sobom. To je htjela reći.