Dragulj Sankt Peterburga

Pružio joj je ruku te su zajedno prošli kroz vrata. Iza njih zacijelo je bilo predvorje i u njemu drugi ljudi, no ona ih nije primijetila, svjesna samo snažnih kostiju njegove podlaktice pod svojim dlanom i topline njegova ramena uz njezino.

“Tuneli”, podsjetila je samu sebe. “Zbog toga sam ovdje.”

Prevarila se oko hrđavih ljestvi. Sišli su u teško mehaničko dizalo koje je podsjećalo više na kavez za životinje nego na prijevozno sredstvo za ljude. Željezna su se vrata uz tresak zatvorila, a Valentini je želudac ostao na prizemlju dok joj je ostatak tijela potonuo u utrobu zemlje. Pozdravila je gospođu Davidovu, sjetivši je se s bala, te se upoznala s ostalim posjetiteljima, no nitko od njih nije joj se urezao u pamćenje. Misli joj je obuzeo Jens i njegovi tuneli. Tuneli su mu bili izrazito prijeteći. Zaudarali su po strvini, kao da se neka životinja ondje utopila, te je kroz njih neprestano strujao propuh. Činilo joj se da joj dišu u lice. Niz zidove se cijedila voda, a mrkli mrak ispunjavao je svaki kutak koji nisu osvjetljavale svjetiljke nanizane na oblom svodu.

Posjetitelja je bilo ukupno dvanaest, uključujući i nju, te četiri zaposlenika na projektu, koje je Jens predstavio kao inženjera, geodeta, nadzornika radova i stručnjaka za vodu. Svi su se oni kretali kroz tunele prirodno kao krtice, saginjući se bez razmišljanja kad bi se razina stropa spustila, automatski okrećući lica ustranu kad bi prošli pokraj kakva bočnog kraka tunela iz kojeg bi ih zapahnuo vlažan i hladan zrak.

Prethodno su se gore u predvorju održali govori. Jens je govorio o svrsi projekta, o potrebi za sustavom odvodnje i kanalizacije kojim će se unaprijediti zdravstveno stanje u gradu. O dvije tisuće mrtvih prošle godine i koleri koja je uzela maha u siromašnim četvrtima. O milijunima galona vode koje crpke svakodnevno propuštaju. O poplavama kojima pogoduje močvarno tlo na kojima je Sankt Peterburg izgrađen, a koje vrvi komarcima. O milijunima opeka koje se peku u Moskvi i potom prevoze. O radnoj snazi koja danonoćno odrađuje dvanaestosatne smjene. O odvodnim cijevima što se ravno poput strijela protežu daleko na sjever sve do Finskog zaljeva.

I prije nego što je završio govor u dvorani, Valentina je prestala slušati njegove riječi. Zurila mu je u usta promatrajući kako mu se usne pomiču. Imao je široku čeljust zanimljiva oblika. Nosio je kožnati šešir koji mu je spljoštio kosu i debele čizme s gumenim potplatima u kojima je šljapkao kroz vodu. Sviđalo joj se kako ga svi pozorno slušaju dok govori, čak i mrgodan ministar Davidov, te kako se, kad je završio govor, premjestio tako da stane pokraj nje.

“Znatiželjna?” upitao ju je.

“Da, jako.” “Uplašena?”

“Da, jako.”

“Ne vjerujem ti.”

Nasmijala se. “Ovo je izvanredno postignuće”, dometnula je. “Zacijelo se jako ponosiš.”

On kimne, smiješeći joj se i proučavajući joj lice. Bolničarka Sonja bila je odveć zauzeta razgovorom s gospođom Davidovom o korištenju kamfora za uklanjanje ustajalog mirisa iz kuće. Upravo se okretala s namjerom da ga predloži Jensu kao rješenje za neugodne mirise pod zemljom, kadli se zvuk nalik na pucanje Zemljine kore zaorio tunelom, parajući bubnjiće. Zemlja se rascijepila pod Valentininim nogama.

Svjetla se pogasiše. Tama zadrhti. Odjeknuše krikovi, no priguši ih prasak stijena i opeka što su se urušile odozgo. Valentina posrne, obuzeta panikom. Bila bi pala da je nečija ruka nije uhvatila za zapešće i povukla gore uza zid. Tapkala je u mraku tražeći put, obnevidjela. Gušila se od prašine, no bila je dovoljno prisebna da drži usta zatvorenima.

“Ovuda”, začuje Jensov glas pokraj sebe. Oštar i ljutit.

Povukao ju je za sobom. Nije mogla disati ni razmišljati. Uši su je boljele. Pognula je glavu dok ju je vukao u manji bočni krak tunela.

“Ovuda!”

Valentini se naprezao mozak. No pružila je ruku iza sebe, napipala nečiju i povukla je, ne želeći je ispustiti. Vika se odbijala od zidova dok su posrtali naprijed, no ništa nije imalo smisla. Srce joj se popelo u grlo i nije mogla gutati. Zbunjenost joj je zakrčila um zajedno s prašinom.

No čak i u tom mrklom, zagušljivom mraku, Jens je znao kamo ide, a prsti su mu se ovili oko njezina zapešća čvrsto poput žice. Nije ju kanio pustiti. Ta ju je misao vodila naprijed.

Naposljetku je nastupila tišina. Onakva tišina kakva postoji samo pod zemljom. Jens ju je dobro poznavao, tu potpunu odsutnost zvukova. Katkad se pitao je li smrt takva; ne pakao u kojem bjesni vatra. nego hladna i neumoljiva odsutnost svega. Bez života, bez zvuka, bez svježeg zraka. Učini mu se da će mu glava prsnuti od bola. Zapalio je svijeću i jedini primijetio da mu ruka drhti. Oko sebe začuo je uzdahe olakšanja kad je zatreperio plamen. Odavno se zakleo da se ispod zemlje nikad neće spustiti bez šibica i svijeće u džepu.

“Koliko nas je?” Prebrojio je glave. “Osam.”