Dragulj Sankt Peterburga

“Ništa što ne bih mogao riješiti.”

Načas je opazila breme što ga je nosio na svojim širokim ramenima, očekivanja koja je morao ispuniti.

“Velika je to odgovornost, zar ne?” tiho će ona. “Iz dana u dan.”

“Vidjet ćeš kako je kad postaneš bolničarka.”

“Radujem se tomu.”

To ga je napokon nagnalo na smijeh. “Jedva te čekam vidjeti u odori.”

Nasmijala se, no osjećala je da nešto nije u redu, poput čvorića u inače glatkom tkanju. “U svakom slučaju, hvala ti što si me spasio od moguće prestrašne sudbine. Umrla bih od dosade da moram provesti makar jedno poslijepodne gledajući odrasle muškarce kako se igraju mačevima.”

“Floretima. Ne mačevima.”

Ona slegne ramenima. “I jedni i drugi su dosadni.”

“A tuneli nisu?”

“Ne, tuneli nikako nisu. Oni imaju svrhu.”

On zakorakne malčice unatrag. Dalje od nje.

“Valentina.”

Bilo joj se usporilo. Čekala je.

“Valentina, o čemu je onaj husar htio razgovarati s tvojim ocem?”

“Zapovjednik Černov?”

“Da, zapovjednik Černov.”

“Pih, on mi ništa ne znači. Zaboravi ga.” Prstima zamahne kroz mrzao zrak kao da želi otresti svaki njegov trag s njihovih vršaka.

“Nije teško pogoditi o čemu je htio razgovarati s tvojim ocem. O tebi.”

“On mi ne znači ništa”, ponovi ona, ovaj put izravnije, i zakorači naprijed. “Neću imati nikakve veze sa zapovjednikom Černovom. Nikakve.”

On pruži ruku i uhvati joj bradu, podignuvši je ravno prema zraci svjetla iz svjetiljke nad vratima. “Obećavaš?”

“Obećavam.”

“Držat ću te za riječ.”

Poželjela je reći drži me. Samo me drži.

Tišinu je razbila buka motora automobila i kotači su se uz škripu ukopali u šljunak. Otac joj je stigao kući, prekinuvši njihov intimni trenutak.

“Valentina”, reče Jens tihim glasom, puštajući joj bradu, “ne dopusti da drugi donose životne odluke u tvoje ime.”

Vrata automobila zalupila su se i Valentinin otac priđe im grabeći krupnim koracima. Valentina je uhvatila pogled vozača koji je sjedio u odori na vozačevu mjestu oštro je promatrajući, no okrenula je glavu kao da ga ne vidi.

“Dobra Vam večer, gospodine.” Jens se pristojno nakloni njezinu ocu koji mu uzvrati jednako uljudnim kimanjem glave. Do brade umotan u debeo krzneni kaput, Filip Ivanov nalikovao je na medvjeda što se povlači u brlog dok je gunđajući otvarao ulazna vrata.

“Unutra, Valentina. Odmah, molim te. Želim razgovarati s tobom.”

Ušao je u kuću ne pričekavši odgovor. Ona je ostala stajati na mjestu dok se automobil nije udaljio prema garaži sa stražnje strane kuće, te su nakratko opet ostali sami.

“Jense”, reče ona, “ne zaboravi što sam ti obećala.”

“Ne”, odvrati on tihim glasom od kojeg joj se ježila koža, “neću zaboraviti. Nemoj imati ništa s njim.”

Ona kimne i pri traku svjetla što je dopirao kroz ulazna vrata spazi kako mu se usne razvlače u smiješak. No sad joj je već bio daleko. Gledala ga je kako dugim sporim koracima odlazi prema kočiji, gdje mu je konj tihim njištanjem poželio dobrodošlicu. Valentina je znala da ne može zaustaviti riječi koje su potom uslijedile.

“Jense.”

On zastane. Svjetlo mu je padalo na rub čeljusti i uvojak kose.

“Jense, hoćeš li i ti tako?”

“Kako to misliš?”

“Što je s onom ženom koja nosi zelene haljine i prostreljuje te pogledom? Onom koja hoda kao da je cijeli svijet njezin.”

On se namršti. “Grofica Serova?”

“Ah, da, i izgleda poput grofice. Ona.”

“Što s njom?”

“Hoćeš li i ti prekinuti svaku vezu s njom?”

Čula je kako je udahnuo.

“Hoćeš li?” upita ponovo.

Krenuo je natrag prema njoj, ispruživši ruku dlanom prema gore, kao da konju nudi jabuku. “Zamršeno je”, objasni, “nije baš lako...”

“Jasno mi je.” Valentina stisne zube.

“Ne, uopće ti nije jasno. Obećavam da neću imati veze s njom na način na koji ti misliš, ali i dalje ću je morati posjećivati jer... Valentina, nemoj...”

Bilo je prekasno. Nestala je zalupivši vrata za sobom.

Zamršeno je. Što je pod time mislio? Kako li je samo mogao i dalje imati nakanu posjećivati groficu Serovu? Zacijelo je shvaćao da...

“Valentina”, govorio je njezin otac, “za početak ti želim reći da imam dobre vijesti za tebe.”

Dopustit će joj da postane bolničarka. Opustila se i zahvalno mu se osmjehnula. “Hvala ti, tata.”

“Upoznala si zapovjednika Černova?”

“Da.”

“Naočit muškarac, sigurno ćeš se složiti.”

Valentina kimne. Trudila se biti ljubazna. Nije zaboravila broj četiri sa svojega popisa. Nagnati oca da mi oprosti.

“Njegov otac je grof Černov”, objasni on, “glava jedne od najistaknutijih obitelji u Sankt Peterburgu. Zapovjednik je iznimno bogat mladić. Jesi li svjesna toga?”

“Mama mi je to spomenula.”

“Želim da se udaš za njega.”

Te su je riječi presjekle. Oštre poput britve.

“Tata.” Nije vikala. Nije preklinjala. Samo je tiho rekla: “Već sam ti rekla da se nemam namjeru udavati. Kanim se skrbiti o Katji.”