Dragulj Sankt Peterburga

“Onda, rođakinjo, mogu li te ponuditi čajem?”

“Ne, Jense, hvala ti. Ne smijem se dugo zadržati.”

Uzeo joj je obje ruke u svoje, a ona ih je pustila da počivaju ondje. Proučio ih je. “Tako sitne ruke.” Prst mu je dodirnuo njezin dlan. “A toliko talenta u njima.”

Odmahnula je glavom. Činilo joj se da joj se pluća pregrijavaju.

“Dakle”, reče on, “o čemu moraš razgovarati sa mnom?” Nije joj puštao ruke.

“Rekao si da imaš prijatelja liječnika.”

“Tako je.”

“Potrebna mi je njegova pomoć.”

Čvršće joj je stisnuo ruke te je osjetila kako joj se kosti međusobno sudaraju. “Jesi li bolesna?”

“Ne, ništa takvo nije u pitanju.”

“Kakva onda pomoć?”

I tako mu je ispričala o bolnicama. Iz nje je prokuljalo sve o prezirnim očima što su je odmjeravale preko stolova. O odbijenicama. Rekla mu je da su joj svi rekli kako je nedorasla zadatku. Unatoč tomu što su im trebale bolničarke, nitko od njih nije imao povjerenja u nju.

“Ni obiteljski liječnik ne želi mi pomoći.”

Rekla je Jensu koliko je to ljuti i kako joj je došlo da nasloni glavu na stol i viče od bespomoćna bijesa, no umjesto toga krenula je u šetnju preko grada do ove ulice obrubljene drvoredom i pričekala ga. Saslušao ju je bez prekidanja, a kad je završila, nije joj rekao da odustane. Toga se bojala, da će se njegov glas pridružiti svima ostalima, da će joj pokušati istrgnuti budućnost iz ruku ne shvaćajući koliko joj to znači. No nije to učinio.

“Dođi”, rekao je odrješito, “idemo razgovarati s Nikolajem.

“Spasibo. Hvala ti.”

“Pomoći će ti — makar mu morao obećati da ću mu pustiti da me idući mjesec pobjeđuje u kartama. Ali”, nagnuo se bliže i pozorno joj proučio lice, “jesi li sigurna da to želiš?”

One kinine. “Sigurna sam.”

“U redu onda. Hajdemo razgovarati sa starim šarlatanom.”

“Bi li mi pustio ruke?”

Pogledao je dolje, iznenađen. Kao da ih je već smatrao svojima.

“Ako moram.” Jednu je primaknuo usnama, naklonivši joj se. “Za buduću sanitarku, bolničarku Ivanovu.”

Nije mogla ne voljeti tog čovjeka.

Kad su stigli, doktor Nikolaj Fedorin sjedio je na podu svoje primaće sobe kartajući se sa svojom petogodišnjom kćeri i češkao se po brkovima pokušavajući se usredotočiti.

“Ne zamjerite mi što ne ustajem. Moja malena Ana potukla me je.”

Djevojčica im se široko osmjehne, držeći karte prislonjene uz bradu. “Pustila sam tati da pobijedi jednu partiju.” No zakliktala je od sreće kad je odigrao posljednju kartu, a ona je spremno pobila jačom. Ručicama je pograbila hrpicu ušećerenih badema u koje su se kladili, a Jens se nasmijao, raskuštravši joj paperjastu plavu kosu.

“Ana, tvoj je otac najgori kartaš u Sankt Peterburgu, a ti ćeš biti jedna od najboljih.”

Ubacila je ocu u usta badem, utješno ga potapšala po obrazu te sa svojim plijenom odskakutala do prozorske klupe. Nikolaj je naložio da se posluži vino.

“Što mogu učiniti za vas?” Sa zanimanjem je proučio goste.

Jens ju je predstavio. “Ovo je Valentina Ivanova. Potrebna joj je tvoja pomoć, prijatelju. Htjela bi učiti za bolničarku, no u bolnicama su je odbili kao ‘nedoraslu zadatku’.”

“Jeste li?” Liječnik se obratio Valentini.

“Jesam li što?”

“Nedorasli zadatku.”

“Nisam.”

“Možda nije na Vama da o tome sudite.”

To je zazvučalo grubo, no ona nije prigovorila. Kako da prigovori ičemu što kaže ovaj otac koji u maslinastozelenim hlačama sjedi s kćeri na podu izvaljen poput dugonoga skakavca i dopušta joj da ga pobijedi u kartaškoj igri? Nije znala da očevi to rade.

“Dopustite da Vam kažem zbog čega smatram da sam dorasla bolničarskom pozivu.” Ozbiljno pogleda liječnika. “Proteklih sedam mjeseci pomažem njegovati svoju paraliziranu sestru. Savladala sam anatomiju ljudskoga tijela i”, pokušala se sjetiti još nečega što bi prevagnulo u njezinu korist, “sviram glasovir.”

Liječnik trepne. Ona se nasmiješi. “Istog bih trena Vašu kćer mogla naučiti da svira Für Elise.”

Uz donji zid prostorije stajao je glasovir na čijem su poklopcu bile naslagane hrpe knjiga, očito nikad otvoren. Djevojčica smjesta zaboravi na ušećerene bademe i stane uspravno poput vojnika, zadržavajući dah.

“Moja supruga imala je običaj svirati”, Nikolaj će tiho. “Otada nitko nije taknuo glasovir.”

“Žao mi je zbog Vaše supruge, doktore. Bila bi mi čast svirati njezin glasovir i poučavati njezinu kćer.”

“Jesmo li se dogovorili?”

Liječnik se čeznutljivo zagleda u klavirski stolac od mahagonija na kojemu mu je nekoć sjedila supruga. Kimne.

Ana odskakuće preko sobe i ukloni knjige.

“Hvala ti, Jense.”

Odvezao ju je kući u kočiji, no uglavnom su šutjeli dok se nebo mračilo, a na mostovima se počela paliti svjetla. Zimska poslijepodneva u Sankt Peterburgu nisu trajala dugo.

Jens i Valentina stajali su na šljunčanom prilazu ispred njezine kuće, a sjene su im čudnovato plesale jedna pokraj druge. Nisu pronalazili riječi za rastanak.

“Radujem se posjetu tvojim tunelima u petak”, reče ona vedro. Zbog tame mu nije mogla potpuno vidjeti lice. “Bit će uzbudljivo vidjeti kakve si radove izveo.”

“Drago mi je.”

Nešto u načinu na koji je to rekao nije valjalo.

“Nešto nije u redu?”