Dragulj Sankt Peterburga

Magla je bila gusta i hirovita. Ovijala je prste oko Arkinova vrata i posezala mu za licem, vlažeći i hladeći mu kožu. Podbo je ružno kljuse na kojem je jahao ne bi li ubrzalo korak, no konj je bio svojeglav i nije ga slušao — kretao se vlastitom brzinom i vlastitim putem. Pripadao je Lavu Popkovu, što je drugo mogao očekivati od proklete životinje? Selo se najednom pojavilo uz cestu, sivo i sablasno, gubeći se svako malo iz vida zbog magle što se vrtložila oko drvenih koliba. Arkin je čuo hučanje rijeke negdje u blizini dok je jahao mimo kovačeve radionice u kojoj je peć rigala vatru. Zazvao je čovjeka u kožnatoj pregači.

“Svećenikova kuća?”

“Na dnu sela.” Čovjek u zemlji nacrta križ pomoću gorućeg vrška metalnog šiljka. “Ne možete je promašiti.”

Arkin je nije promašio. Nad vratima se uzdizalo golemo, bijelo obojeno željezno raspelo koje kao da je iskakalo iz magle s namjerom da ga ščepa za vrat.

“Stani ovdje, rago jedna”, progunđa i zategne uzde, a životinja napokon učini kako joj je rečeno. Arkin hitro skoči sa sedla preinačivši torbu od vrećevine preko ramena i pokuca na vrata.

“Vhodite”, oglasi se tanak glasić. “Naprijed.”

Arkin otvori vrata. Vonj vlage miješao se s mirisima kuhanja i gorućim borovim šišarkama. To ga je podsjetilo na osjećaj kad je kao dijete u svom selu mislio da bi se vanjski svijet mogao ušuljati u kuću ako prozor ostavi otvoren. Zatvorio je za sobom vrata ostavljajući maglu vani.

Unutra nije bilo mnogo namještaja: nekoliko polovikija, ručno tkanih sagova na podnim daskama, nekoliko grubo tesanih stolaca, pletena košara koja je izgledala kao pseći brlog pokraj ognjišta, te iskrzane knjige naslagane na hrpu u uglu. Morozovu nije bilo ni traga, no na drugom kraju prostorije jedna je djevojčica, ne starija od četiri ili pet godina, sjedila na drvenom stolcu pržeći luk u tavi na štednjaku. Vješto je protresla tavu kako jelo ne bi zagorjelo proučavajući Arkina krupnim modrim očima koje su izražavale čuđenje, a ne dobrodošlicu. Kosa joj je bila zapanjujuća. Padala joj je u dugom ravnom slapu do pola leđa, toliko svijetla da se činila srebrnom.

“Zdravo”, reče on i nasmiješi se.

Nije uzvratila osmijeh. “Otac mi je zauzet.”

Uzela je kuhinjski nož koji se činio prevelikim za njezinu sitnu ruku i počela sjeckati češnjak na dasci pokraj sebe. Neobično ga je uznemiravalo gledati tako malo dijete kako te poslove obavlja s lakoćom proisteklom iz dugogodišnje navike, no sjetio se da je Morozovu umrla žena te da je ova sićušna djevojčica očito preuzela njezinu ulogu.

“Mogu li razgovarati s tvojim ocem?” upita on. “Važno je.”

Ona preusmjeri pozornost - bio joj je manje zanimljiv od luka - no oštricom noža pokaže prema vratima u dnu prostorije. Arkin im priđe i podigne zasun. Požalio je istog trena. Nasred gole i hladne spavaće sobe klečao je čovjek pognute glave i gol do pasa, bičujući se po leđima malim bičem. Na dnu svakog od pet jezika od sirove goveđe kože bio je čvrst uzao, a svi su bili umrljani krvlju. Čovjek je bio otac Morozov.

“Ispričavam se”, reče Arkin i žurno se povuče.

Vratio se u vanjsku prostoriju, sjeo na jednu od drvenih stolaca i pričekao.

“Rekla sam Vam da je zauzet”, reče djevojčica.

“Da, bila si u pravu.”

Nikad to ne bi rekao za svećenika. Što li je samo Morozovu došlo da to radi? Iz dana u dan borio se kako bi drugima olakšao patnje, a istovremeno je sam sebe namjerno ranjavao. Arkinu je to izazivalo mučninu. Sjedio je u tišini dok se vrata spavaće sobe nisu otvorila, a svećenik ušao, odjeven u halju i s uobičajenim blagim osmijehom na licu. Arkin mu je na licu tražio samodopadan izraz koji bi takva pokora trebala izazvati, no nije ga opazio.

“Zdravo, Viktore, baš sam razmišljao o tebi. Jesu li granate uspješno isporučene?” Sjeo je ne pokazujući nikakvu nelagodu, ni tjelesnu ni duševnu, premda je zacijelo čuo kad je Arkin ušao u sobu.

Arkin se protiv volje osmjehnuo. “Da, zbog toga sam i došao. Kutiju smo zasad sakrili u Sergejevljevu kupaonicu, no ondje nije sigurna. Kuća mu je vjerojatno pod prismotrom. Moramo je brzo premjestiti.”

“A granate? Jesu li u dobrom stanju?”

Umjesto odgovora Arkin posegne u torbu od vrećevine i izvadi : no što se u njoj nalazilo: naboje s metalnim drškom i kutiju streljiva. Dodao ih je svećeniku koji ih je pomno pregledao.

“Njemačka vojna oprema uvijek je najbolja”, reče svećenik.

Kutija je prokrijumčarena preko nekoliko granica, upotpunivši im zalihu oružja. Kad kucne čas, bit će spremni. Ratnu opremu redovito su premještali diljem Sankt Peterburga, pohranjujući je u jamama duboko ispod grada, kako bi velik njezin dio bio na sigurnom čak i ako bi im razotkrili jedno od tajnih skrovišta. Mjere opreza uvijek je valjalo poduzimati budući da im je prijetila stalna opasnost od uljeza. Arkin je neprestano morao zatomljivati nezadovoljstvo sporim tijekom slavne revolucije.