Dragulj Sankt Peterburga

Jens je posjetio Valentinu kao što je i obećao. Stajao je na pragu i osjećao se nezgrapno poput mladog tikvana s polja sa slamom u kosi. Došlo mu je da se sam sebi nasmije. Ugošćivao je i izvodio najotmjenije dame iz kreme sanktpeterburškog društva i ne trepnuvši okom, osim kako bi očijukao s njima. A ova krhka mladica znala ga je samim okretom glave i trenutak dužim pogledom baršunastih smeđih očiju nagnati na to da se osjeća kao da su mu stopala prevelika i ramena preširoka. U njezinim pokretima bilo je glazbe zbog koje su se druge žene doimale nespretnima — čak se i na saonicama uspravila s prljavog poda i smjestila na sjedalo pokraj njega lako poput daška ljetnog povjetarca s Neve.

Vrata je otvorio lakaj u livreji koji ga je uveo u predvorje. Vrlo dojmljivo. Jens se osvrnuo oko sebe spazivši pozlaćeni luster i mramorne kipove u nišama duž zidova. Rusi su se voljeli razmetati bogatstvom kao što se pauni šepire šarenim repovima.

“Gospođica Valentina trenutačno je zauzeta. U modrom je salonu.”

Lakaj je bio žilav čovjek uska lica i neobično velikih dlanova. Jens mu pruži svoju posjetnicu.

“Molim Vas, obavijestite je da sam stigao.”

Lakaj iščezne. Trenutačno je zauzeta. Možda s prijateljicom iz škole? Sanktpeterburške su dame tijekom jutra običavale u kočijama obilaziti jedna drugu dijeleći posjetnice, a poslijepodne navraćati jedna kod druge na čaj, nakon čega bi uslijedili raznorazni društveni događaji i zabave u večernjim satima. Žene su se znale presvlačiti i šest ili osam puta na dan. Jens se sjetio riječi koje je Valentina izgovorila na mjesečini: Želim... više. Nije ju mogao kriviti. Ali postati bolničarka? To je pak bilo nešto sasvim drugo.

“Gospođica Valentina sada će Vas primiti.”

Ušao je u modri salon. Vjerojatno je bio namješten u modroj boji, no on to nije primijetio — vidio je samo Valentinu. Sjedila je na sofi od brokata dok su joj ruke mirno počivale u krilu, uspravnih, čak i preuspravnih leđa. Imao je osjećaj da joj je zbog nečega nelagodno. Možda zbog njegova nenajavljenog posjeta? No osmjehnula mu se, ustala i pružila mu ruku.

“Vrlo ljubazno od Vas što ste mi došli u posjet.”

Držala se službeno, kao da mu nikad nije ležala privijena uz grudi na ledenoj cesti u mraku.

“Nadam se da ste dobro.”

“Jako dobro, hvala Vam”, odvrati ona. “Premda posljednjih nekoliko dana ćutim studen.”

Tamne je oči zadržala na njegovima trenutak duže nego što je to bilo potrebno te je u njima spazio zadirkujuću iskru prije nego što je spustila trepavice i okrenula se uz šuštanje svile.

“Dopustite da Vam predstavim zapovjednika Černova.”

Tek je tada Jens primijetio da je u prostoriji još netko. Svjetlokos zapovjednik husarske garde, naočita široka lica koje je odisalo samouvjerenošću proisteklom iz iskustva ubijanja ljudi. Jens je to i prije viđao na vojnim licima, to uvjerenje u vlastitu nepobjedivost nakon što su se borili u bitki i preživjeli. No toga dana mladi časnik nije zaudarao na krv i izgledao je jako stasito u besprijekornoj odori i čizmama visokog sjaja. Jens mu se uljudno naklonio, pomislivši kako ne bi bilo loše da ga zaposli u jednom od svojih tunela. Da ga malo zaprlja.

Valentina se osmjehne zapovjedniku. “Ovo je Jens Friis. On je inženjer. Mislim da ste se upoznali one večeri na plesu.”

“Jesmo li?” upita zapovjednik Černov. “Ne sjećam se.”

“Lako moguće”, odgovori Jens. “Plesna dvorana bila je dupkom puna.”

No obojica su se sjećali. Jens je to vidio u zapovjednikovim očima. Sjećao se onog trenutka kad je Jens stigao noseći liker od limete i odmaglio s Valentinom njemu pred nosom. Černov to nije zaboravio.

Sjeli su na stolce s visokim naslonima, a služavka im je poslužila čaj u poput papira tankim porculanskim šalicama s kićenim zlatnim rubom. Šalica za lutke. Jensa je bilo strah da je ne zdrobi u ruci. Valentina je razgovor vodila utabanim stazama: pričala je o novootvorenom restoranu na Aveniji Nevski, a potom načela temu tračeva o knezu Feliksu Jusupovu, nasljedniku najbogatije obitelji u Rusiji, koji se netom vratio sa Sveučilišta u Oxfordu u Palaču Mojka. Spomenula je i Kšesinskinu najnoviju baletnu izvedbu. No dosađivala se. Jens je to primijetio po ukočenosti njezinih ramena. Stoga mu je privuklo pozornost kad se nevinih, širom otvorenih očiju okrenula prema Černovu.

“Recite, zapovjedniče, lovite li?”

Jednostavno pitanje, no Jens je ipak začuo skriveni prizvuk u njezinu glasu. No zapovjednik je bio mlad i još nije naučio slušati ono što žene prikrivaju riječima koje izgovaraju.

Černov se nagne naprijed, balansirajući smiješnu šalicu na koljenu. “Lovim.” Široko joj se osmjehne, očekujući pohvalu. “Lani sam sudjelovao u carevoj lovačkoj skupini s američkim veleposlanikom.”

“Nije li to bio onaj lov tijekom kojeg je pobijeno pola šume?” upita blago Jens.

“Da.” Černov kimne Valentini, nesvjestan onoga što se događa. “Osamdeset jelena i stotinu četrdeset veprova. Neloš ulov za jedan dan. Veličanstvene rogove jednog od jelena koje sam oborio izložio sam na zidu u vojarni.”