Dragulj Sankt Peterburga

“Ne znam, samo sam listala neke medicinske knjige.” Okrene glavu i stavi prst Katji pod bradu, nagnuvši je kako bi je pogledala u oči. “Katja, jesi li zbog toga učinila ono? Zbog bala?”

Katja obori pogled, no Valentina nastavi čekati u tišini.

“Znala sam da ćeš ondje pronaći muža”, naposljetku prošapće Katja. “Tomu takvi plesovi i služe.”

“Gluposti, ludice. Bilo je jezivo dosadno. Znaš da sam otišla samo zato što me je mama prisilila na to.” Zagrli sestru objema rukama i privuče je k sebi, osjećajući miris masti od eukaliptusa što joj ju je bolničarka Sonja utrljala u kožu. Poljubi joj kosu.

“Neću te napustiti”, obeća.

“Znači, nisi upoznala supruga?”

“Ne, naravno da ne. Samo sam malo plesala. Pila liker od limete i gledala zvijezde.”

“Zvijezde?”

“Da.”

“Jesi li upoznala ikoga posebnog?”

Valentina se sjeti dva duboka zelena oka koja pomno proučavaju njezine oči. I dva bešćutna siva iza cijevi puške.

“Ne”, osmjehne se. “Nikoga posebno zanimljivog.”

Valentina se s majkom uputila u knjižaru. Nebo je bilo bremenito snijegom, a oblaci su nalegli na Sankt Peterburg poput olovnih utega što prijete da će zdrobiti grad. U automobilu Valentina nije mogla odvojiti pogled od vozačeva zatiljka. Htjela ga je izlupati šakama po ukočenim ramenima vozačke odore i reći: Prestrašio si me. Prestrašio si me toliko da sam se ponijela poput budale u onim saonicama. Pred onim zelenim očima. Htjela je reći: Kaži mi što je bilo pod onom ceradom.

No umjesto toga, kad joj je ljubazno otvorio vrata automobila, pogledala ga je ravno u lice i rekla: “Večeras neće biti mjesečine. Za razliku od sinoć.”

Vidjela je kako mu prodorne oči gube oštrinu. Zbunjeno je zatreptao.

Nemaš više ništa za reći o mojem slatkom dupetu. Bez puške više nisi tako jak?

Ostavila ga je da stoji pokraj automobila i s majkom ušla u toplu knjižaru na Morskaji. Pustit će ga da čeka. Proklet bio, pustit će ga da čeka dok mu se stopala ne smrznu u jarku uz pločnik.

“Imate li odjeljak o inženjerstvu?”

Govorila je tiho kako je majka na drugom kraju knjižare ne bi čula. Knjižar je morao izviti vrat kako bi je razumio.

“Imamo, gospođice. Pokazat ću Vam gdje...”

“Ne, samo mi kažite. Pronaći ću sama.”

Pokazao joj je gdje da traži te se hitro uputila prema polici. Pregledala je naslove, no u ponudi ih nije bilo mnogo: knjiga o gradnji mostova, nekoliko o rudarstvu i jedna o gradnji Kremlja u Moskvi. Ništa o tunelima.

Odaberi. Brzo.

Knjiga o automobilima. Volio je motore, rekao je da se voli igrati metalom. Prst joj je ležao na kožnatom hrptu spremajući se izvući ga s police, kadli joj pogled padne na ime napisano na knjizi ispod. Isambard Kingdom Brunel. Zgrabila ju je s police, požurila prema blagajni i platila. Prodavač ju je omotao u smeđi papir.

“Što je to?” Glas njezine majke bio je znatiželjan.

“Brunelova biografija.”

“A tko je taj Brunel, Valentina?”

“Jedan Englez, mama”, reče nehajno. “Gle, kupila sam i Katji knjigu.” Podigne svezak pjesama Charlesa Baudelairea.

“Hoće li joj se to svidjeti?” upita majka sumnjičavo.

“Hoće.”

“Dobra si prema njoj.” Elizaveta Ivanova nježno se nasmiješi. “Želim da znaš da smo ti otac i ja duboko zahvalni na onome što si učinila, što si joj spasila život. Sretna je što te ima.” Oči joj se načas ovlažiše i ona dotakne kćerinu ruku, onu u kojoj je bila knjiga za Katju. “A isto tako i mi, draga moja.” Kao da se postidjela što je pokazala osjećaje, dometne nešto službenije: “Uzgred, Valentina, zaboravih ti spomenuti. Zapovjednik Černov iz husarske garde - vjerujem da si s njim razgovarala na balu - jutros je ostavio svoju posjetnicu. Doći će te posjetiti sutra poslijepodne.”

Vozeći ih kući, Arkin je osluškivao tišinu u automobilu. Nešto se zbilo u knjižari — prkosna iskra u djevojčinim očima iščeznula je. Večeras neće biti mjesečine. Njezine su ga riječi kopkale. No nije mogla znati za sinoć. Dovraga, nije mogla.

Trebao je razgovarati sa Sergejevom, no nakon bombaškog napada morao se primiriti. Mir. Zatrubio je konjskoj zaprezi što mu je prepriječila put jer je samo bukom uspijevao odagnati druge zvukove iz glave. Mir je bio nešto čega se tek nejasno sjećao. Mir je sada bila puka riječ. Raj na zemlji imao je visoku cijenu koju je bio voljan platiti — no noći su bile teške. Um mu je bio sve samo ne miran.

Iza njegovih leđa majka je prekidala tešku tišinu. Pokazala je prema novom krojačkom salonu i obećala kćeri da će joj dogovoriti probe, predlažući haljine različitih stilova. Dok je slušao, Arkin je shvatio da mu se sviđa boja glasa gospođe Ivanove. Bio je vedriji od ostatka nje. Slušajući samo njezin glas, mogao ju je zamisliti bez opreznog izraza što joj je vazda bio u očima. Nije vjerovala ni ljudima ni životu. U tome nema ničega lošeg. Znao je točno kako se osjeća.