Dragulj Sankt Peterburga

Premijerove riječi urezale su mu se mozak. Koliko god tvrdio da se zalaže za reformu i koliko god laži izrekao, Stoljipin je vjerovao da je napredak moguć samo putem žestoke represije. Arkin je oko sebe vidio posljedice svega toga, čuo vriskove usred noći. gledao kako se ljudima slamaju srca, osjetio ujed biča na leđima radnika. Večerašnje djelo bit će usluga Rusiji. A ako i sam pogine...

Slegnuo je ramenima stojeći u tišini u sjeni automobila. Jednu je ruku uvukao u vreću i zapalio fitilj. Srce mu je istog trena umalo iskočilo iz grudi, znajući da ima dvije minute. Stotinu dvadeset sekunda. Ne više.

Ovo je politička stvar.

No u glavi mu iskrsne slika oca, ponosnog zemljoradnika snažnoga prsnog koša, kako se svađa i prkosi čovjeku krupnom poput medvjeda koji je došao u ruralnu pokrajinu održati govor na seoskom sastanku. Taj visoki muškarac bio je Stoljipin. Nakon te slike uslijedio je prizor grimiznih pruga što se cijede niz oderanu kožu u zemlju, prstiju njegova oca zgrčenih od bola, leđa što se povijaju pod svakim zamahom korbača. Stid kojemu je, ne on, nego otac mu bio izložen nikad neće zaboraviti.

Ovo nije osobna stvar, nego politička.

Svi su znali da premijer Stoljipin neprestano nosi zaštitno odijelo i da je uvijek okružen zaštitarima, jer ovo neće biti prvi put da mu netko pokušava oduzeti život. Arkin je vidio kako se poput žohara okupljaju oko pristigle kočije čija su dva konja teško disala na studenom zraku. Arkin je očekivao automobil, no bilo je svejedno. Mladi su se popeli u kočiju dok su se ostali automobili i kočije motale uokolo, a vozači i lakaji se nagurivali boreći se za prostor.

Stotinu dvadeset sekunda.

Svjetla s palače bacala su duge sjene, izobličujući obris kočije dok joj se Arkin polako primicao. Premijer se uzverao u unutrašnjost kočije grohotom se smijući.

Stotinu sekunda.

Vreća mu je šištala u ruci i osjećao se miris nagorjelih vlakana dok je fitilj dogorijevao. Nakon što se Stoljipin smjestio na sigurno u dvopreg, zaštitari su se opustili i krenuli prema njezinoj prednjoj strani. Arkin se došuljao do stražnjeg dijela kočije zaklonjen dubokom sjenom, bacio vreću pod kočiju i brzim se korakom udaljio.

Sedamdeset pet sekunda.

U glavi je odbrojavao svaki otkucaj sata.

“Hej, ti!”

Neka ruka dohvatila ga je za rame i srce mu je stalo. Preznojio se i grlo mu se stegnulo. Okrenuvši se ugledao je divovskog čuvara kako se nadvija nad njega.

“Što hoćeš?” odsječe Arkin, iznenađen mirnoćom vlastita glasa. “U žurbi sam. Moj ministar naredio mi je da mu odem po automobil.”

Čovjek primijeti Arkinovu livreju. “Kako se zoveš?”

“Grigorjev.”

“E pa, Grigorjeve, kaži svojemu ministru da pričeka dok...”

Arkin ga više nije slušao. Stoljipin je izlazio iz kočije. Nešto je preko ramena doviknuo društvu koje je ostavio u njoj.

“Pričekajte ovdje”, doviknuo je premijer, “moram podsjetiti nadvojvodu Michaela da sutra jašemo zajedno.”

Arkin je svaki pokret promatrao kao da je stotinu puta usporen. Ulaštena cipela što se spušta na crveni tepih koji je vodio u palaču, ruka u rukavici što se otvara i zatvara poput usta koja govore, podizanje ramena i okret brade dok se Stoljipin žurno udaljavao.

Šezdeset sekunda?

O, Bože, zaboravio je dokle je izbrojio.

Pokušao se istrgnuti iz čuvareva stiska, no ovaj nije popuštao. Hitro je pokazao prema dvama konjima upregnutima u kočiju, koja su zabacivala crne glave i uznemireno toptala po tlu. Da ne osjećaju miris fitilja što dogorijeva?

“Morat ćeš pomoći umiriti one životinje, ili će premijerova kočija krenuti bez njega. A to mu se neće svidjeti.”

Stražar je smjesta izgubio zanimanje za Arkina i uputio se prema kočiji. Drugi su konji njištali, nastojeći se vratiti u tamu. Arkin baci pogled prema sjenovitom prostoru ispod kočije, no ondje se ništa nije vidjelo.

Trideset sekunda? Ili manje?

Okrenuo se i stao trčati, brojeći u glavi. Trideset koraka. Hoće li to biti dovoljno? Udahnuo je ledeni zrak u pluća, psujući dok je preskakao rubove pločnika i izbjegavao kotače, te proklinjući Stoljipina i stražara.

Proklinjući takvu sreću.

Bacio se iza veličanstvenog Rolls Roycea točno u trenutku kad je u glavi izbrojio do stotinu dvadeset. Dvije je sekunde čučao ondje dok mu je srce nabijalo unutar rebara, ne razmišljajući, rastrojenih živaca.

Eksplozija silovito odjekne kroz noć. Jarki prasak proparao je tamu, a snaga udara zaljuljala je Rolls Royce, smrskavši mu stakla i svinuvši čvrstu metalnu oplatu. Arkinu je bolno bubnjalo u ušima. Staklo ga je zasulo poput ledenih bodeža s noćnog neba. Prisilio se udahnuti zrak u prazna pluća i natjerao noge da se usprave, no spazivši prizor iza sebe, došlo mu je da samo nastavi trčati.