Dragulj Sankt Peterburga

Iz šume se zaorila nekakva buka, zvuk konja i kloparanje teških kotača dok se nešto silom probijalo između stabala. Jens bez riječi prihvati uzde i vješto kvrcne petama potaknuvši pospanog konja na pokret. Saonice se skloniše s mjesečine i uroniše duboko među sjene.

Teretna kola uspjela su se probiti kroz šumu. Teško i nespretno štropotala su prema snijegom zametenoj cesti poput krupne životinje s grbom na leđima, upregnuta u dva postarija troma konja što su soptala vukući ih prema mjesečini. Petorica muškaraca klipsala su za kolima preko jaruga i grebena, ramenima gurajući stražnju ogradu kola kad god bi naišli na prepreku. Valentini se učini da već dugo hodaju.

Viking je pozorno promatrao tamne likove. Nije ga mogla vidjeti u mraku, no osjećala je njegovu znatiželju kao oštar šiljak. Dlanom joj je stisnuo nadlakticu, no nije joj trebao ništa reći. Ne miči se. Čovjek na čelu, onaj koji je vodio konje, nosio je pušku. Izvikivao je naredbe muškarcima iza sebe, no Valentina nije mogla razabrati riječi. Jens se prigne sasvim uz nju tako da mu je osjećala dah na hladnom obrazu.

“Otići će”, prošaptao je, “čim izguraju kola na cestu.”

Ona kimne i usudi se odvratiti pogled s puške. Viking joj je bio toliko blizu da je osjećala kako mu bilo brzo udara. Bio je tek tamna sjena, nevidljiv u crnoj šumi, no čula je kako diše. Udah pa izdah. Čvrst kao stijena. To ju je umirilo.

“Vjerojatno su lovci”, promrmljao je.

Najvjerojatnije nisu, pomisli ona, ali ne reče ništa.

“Na putu kući”, dometne on.

“Mnogo mesa vuku.”

On zagunđa, kao da ga je udarila. Oboje su znali da u kolima nije meso losa. Vjetar se okomio na tešku nepromočivu ceradu privezanu povrh kola pomoću užadi, a što god da je ležalo pod njom, izgledalo je glomazno. Konji su teškom mukom vukli teret uzbrdo do ceste, a muškarci su ga gurali odostraga, dok je onaj na čelu snažno potezao životinju za uzde. Valentinu je boljelo gledati takvo grubo postupanje s konjima, no uto tišinu rasparaše psovke.

Jens je primijetio prije nje.

“Prevrnut će se”, upozorio je.

Teret u kolima premjestio se. Jedan od konja pokušao se osloboditi zaprege topćući kopitima, no muškarci su snažno prionuli na posao, gurajući i potežući dok na koncu nisu spriječili kola da se survaju niz padinu i odgurali ih uz stjenoviti obronak do ceste. Kola su se zateturala te se smirila na snijegom zametenom tlu, a muškarci se naslonili na kotače dok su im se prsa nadimala. U tom trenutku Jensovu je konju palo na pamet zanjištati u znak pozdrava izmorenoj kljusadi. Jens skrati uzde i opsuje ispod glasa.

“Valentina.” Govorio je tiho, bez traga panike u glasu. “Ništa ne govori.”

Čovjek na čelu teretnih kola krupnim se koracima uputio prema rubu šume tražeći izvor zvuka, s pripravnom puškom u rukama.

“Ovamo”, doviknuo je Jens.

Čovjek skrene u njihovu pravcu. Čula je kako mu snijeg škripi pod nogama. Taj zvuk kosio se s muklim udarcima njezina srca.

“Prekrij lice kapuljačom”, promrmlja Jens ne odvraćajući pogled s muškarca.

Navukla je dabrovo krzno preko lica ostavivši tek maleni prorez. Čula je kako metak sjeda u zadnjak cijevi puške te stope što se primiču sve bliže dok nisu zastale. Jens krišom uvuče ruku ispod krznenog ogrtača i stisne joj dlan.

“Dobrij večer”, pozdravi on. “Dobra večer, prijatelju. Dama i ja krenuli smo na mirnu vožnju saonicama. Čime god se bavite, nas to ne zanima.”

Na njezino iznenađenje, muškarac se zauzvrat glasno nasmije i raspoloženo pljesne Jensova konja po stegnu. Valentina je pokušala udahnuti kroz onaj sićušan prorez, no pluća su joj zaboravila kako se diše.

“Kupite se odavde”, opušteno će čovjek. “Vodi je natrag u Sankt Peterburg prije nego što joj se smrzne to slatko dupence.”

Jens izvuče ruku ispod ogrtača i pucne uzdama, natjeravši konja da poskoči naprijed tako naglo da mu se muškarac morao hitro skloniti s puta.

“Spokojnoj noči”, dovikne. “Laku noć, druže.”

Konj ubrza korak, jedva dočekavši da krene, a Jens nastavi tjerati saonice preko snijega u smjeru Sankt Peterburga.

Valentina promoli lice ispod kapuljače. “Taj čovjek nije bio opasan.”

Saonice se zatresoše ispod nje tako snažno da se morala priviti uz njih.

Jens se nasmije. “Drago mi je da tako misliš.”

Uto šumom odjekne snažan prasak. Valentina isprva pomisli da se nešto na saonicama odlomilo, jedan od salinaca ili komad osovine. No Jens ljutito opsuje i ošine konja uzdama po leđima ne bi li ga požurio. Jednom rukom zgrabi Valentinu za zatiljak.

“Dolje!” naredi.

Gurnuo ju je na pod saonica, potrbuške na prljavi pod. Ispljunula je puna usta blatnjave vode i uto začula drugi prasak. Nakon kojeg je uslijedio i treći. Tijelo joj je preduhitrilo um te se sklupčalo u loptu. Bili su to pucnji iz puške.

Jens konju nije dopustio da uspori puna tri kilometra.

Bocnuo ju je po ramenu. “Sad je sigurno.”

Valentina ispruži udove te se vrati na sjedalo. Vrat ju je bolio i bilo ju je stid.