Dragulj Sankt Peterburga

Osjetio je kako se najednom ražestila, premda je prikrila svaki trag srdžbe na licu — izdali su je prsti koje je držala među njegovima. Pustio ju je da pleše u miru, ne postavljajući više pitanja. Činilo se da lebdi duboko unutar glazbe kao nijedna njegova plesna partnerica dosad, kao da je glazba važnija od razgovora. Poveo ju je od natiskanih plesnih parova prema vratima plesne dvorane. Čim ih je spazila, čuo je kako je duboko udahnula i pod rukom osjetio kako joj se uska rebra šire. Podsjetila ga je na životinju koja je nanjušila slobodu.

“Želite li da Vam pokažem Astralis gigantis?” upitao je ozbiljna lica. “Zvijezdu koju je, vjerujem, dosad tek nekolicina ljudi vidjela.”

“Bila bih očarana.”

Osjetio je tračak podrugljivosti.

Brzo se okrenula i pošla prema dvostrukim vratima što su vodila u prostoriju u kojoj je bila poslužena zakuska, a on je pritom udahnuo miris njezine kose. Prekrasni tamni uvojci što ih je onomad vidio u školi bili su ukosnicama pričvršćeni u brižljivo dotjeranu frizuru visoko na zatiljku, naglašavajući joj jagodice i dug vrat. No nije mu se sviđao taj stil. Možda takve frizure i jesu bile u modi, no izgledale su odveć uštogljeno — lišavale su je nečega. Dok je koračala ispred njega, sitna, vitka prilika u svilenoj bijeloj haljini, osjetio je snažan poriv da joj iz kose izvuče velik biserni češalj i oslobodi te guste kovrče. Kao da će tako i nju osloboditi. Osjetio je poriv da iz nje oslobodi sve ono što je bilo tako čvrsto sapeto.

Usmjerio ju je prema jednom od visokih prozora što su se protezali od poda do stropa, zastrti zlatnim baršunom i ukrašeni svilenim cvjetovima. Valentina se nagnula kroz njega kao da noć napolju skriva nešto što žarko želi.

“Gdje je ta Vaša Astralis gigantis?” upita ga tiho.

“Tu je negdje gore, časna riječ, samo čeka da je se otkrije.”

“Nadam se. Vjerujem da ih mnogo još nije otkriveno.”

“Uvijek postoji nešto što još nije otkriveno, Valentina.”

Nije odvratila, samo se njihala uz glazbu što je dopirala iz daljine, doimajući se gotovo netjelesno među sjenama što su padale izvana.

“Možete li mi donijeti nešto za piće?” upita.

Jens se stao probijati do prostorije za okrepu, no dok se vratio s čašom likera od limete u jednoj ruci i rakije u drugoj, već je bilo prekasno. Odore su se sjatile oko nje poput pčela. Čuo je njihovo gladno zujanje. Progurao se naprijed do visokoga svjetlokosog zapovjednika husarske garde u grimiznoj odori, koji je u ruci držao njezinu plesnu karticu i nešto gnjevno govorio. Jens baci pogled prema Valentininu licu i u očima joj spazi pogled zatočene životinje. Odloži pića na stolić, istrgne plesnu karticu zapovjedniku iz ruke. pokida je na dva dijela i vrati mu ih uz kratki naklon.

“Ispričajte nas”, reče i provuče Valentininu ruku ispod svoje. “Valja nam proučiti zvijezdu.”

Dok su izlazili iz prostorije, osjetio je kako Valentina drhti. Načas je užasnuto pomislio da plače, no kad joj je pogledao lice, vidio je da se zapravo smije.

10

Vožnja saonicama s konjskom zapregom. Valentina je dahtala, toliko je hladan bio zrak. Vjetar joj je povlačio kapuljaču od dabrova krzna, a ruke su joj bile zavučene duboko u muf koji joj je ležao u krilu. Godila joj je hladnoća. Ispirala joj je vonj cigara s kože. Viking ju je umotao u krzneni ogrtač tako da su joj samo vršak nosa i brade virili na mjesečini.

Saonice su brzo klizile po snijegu, podmazani metalni salinci zvučali su pjevno poput glazbe, a konjska kopita gotovo da se nisu ni čula. Viking je uživajući vozio otvorene saonice. Trebala je biti uznemirena, no nije bila. Majka bi joj se onesvijestila od užasa da je saznala za to — Valentina uopće nije smjela biti ovdje, no prema njezinu mišljenju nije trebala biti ni na balu. Saonice su letjele ulicama Sankt Peterburga, duž granitnog nasipa uz rijeku, pokraj mosta iza kojeg su se u daljini nazirali tornjevi Tvrđave svetog Petra i Pavla. Magla je nalegla na rijeku poput zimskog ogrtača, pretvarajući odraze uličnih svjetiljki u zamućene mrlje.

On nije govorio. To joj je odgovaralo. Zatvorila je oči osluškujući hujanje salinaca. Odvodio ju je dalje od svjetala grada kako bi mogli gledati zvijezde. Osmijeh joj je zaigrao na prozeblim usnama. Nitko joj još nije pokazao zvijezde.

“Ono je Odisej. On je bio veliki ratnik i bogovima je bilo silno žao da umre pa su ga zavitlali gore na nebo gdje su se mogli hrvati s njime kad god bi im bilo dosadno.”

Valentina pokaže prema drugoj skupini zvijezda. Bilo ih je na tisuće, svijetleće točkice na gustom crnom nebeskom svodu. “Što su one? Prelijepe su. Čine se tako blizu.”

“To su Zeusove pomagačice. Svaka od njih bila je zemaljska djevojka u koju se svemogući bog zaljubio. Oteo ih je i podignuo gore kako bi mu vječno bile na ispomoći. Priča se da svaka od njih ima valovite smeđe uvojke i tamnosmeđe oči.”

Valentina najednom shvati da je okrenuo glavu u stranu i zuri u nju, a ne u noćno nebo.

“Bolje ti je da se čuvaš”, reče on. “Ti si baš njegov tip.”