Dragulj Sankt Peterburga

Jens je pripalio jednu od svojih turskih cigareta, nalaktio se na brončani kip polunaga bacača koplja i promatrao je. Plesala je. Orkestar je svirao mazurku, pa polku, pa polonezu, a ona je bez stanke mijenjala partnere u modroj, grimiznoj te zelenoj odori. Primijetio je da ni s jednim muškarcem nije zaplesala dvaput. Lijepo se kretala — to je prvo primijetio. Ljubak način na koji je držala ramena i glavu, ne ukočeno poput nekih drugih djevojaka, nego u skladu s tečnim ritmom glazbe. Podsjetila ga je na gipku mladu mačku, okretnu i podatnu, a stopala joj bijahu skladna i lagana.

“Upoznat ću vas, ako želiš. Poznajem joj majku.”

“Gospođo Davidova”, reče on kad se ona najednom stvorila pokraj njega, “kakvo je zadovoljstvo vidjeti Vas opet.”

“Zuriš u nju.” Oštro ga je potapšala bjelokosnim drškom svoje lepeze. “Odveć je mlada za tebe. Čujem da si skloniji starijim ženama.”

Uputio joj je dugačak pogled, provukao joj ruku ispod svoje i poveo je na plesni podij kako bi otplesali valcer. “Dobro plešete”, rekao joj je dok su klizili uokolo po prostoriji.

Zarumenjela se od zadovoljstva sve od njedara pa do teške ogrlice od bisera i ametista koju je nosila oko vrata. Njezine ptičje oči zažmirkale su prema njemu. “Ne izgleda sretno.”

“Nisam primijetio.”

“Lažljivče! Pitaj je za ples.”

Sviđala mu se ta žena. I bila je u pravu: mrk izraz na djevojčinu licu jedva da se mijenjao kako je mijenjala plesne partnere. Činilo se da sluša što govore, no sama je malo pridonosila razgovoru. Tek bi ih s vremena na vrijeme prostrijelila pogledom svojih krupnih smeđih očiju, najednom animiranih, kao da su rekli nešto što ju je zainteresiralo. Jens se stao pitati kakva bi to rečenica mogla pobuditi njezino zanimanje.

“Mislim da je vrijeme da ih prekinem”, promrmljao je gospođi Davidovoj, “ako ste sigurni da Vam ne smeta.”

“Ni najmanje. Godinama već nisam uživala u valceru s naočitim mladim časnikom.” Nestrpljivo je zatreptala prema njemu, nagnavši ga na smijeh.

Poveo ju je do mjesta gdje je djevojka plesala u naručju nekog poručnika, a gospođa Davidova smjesta ih krene upoznavati.

“Draga moja djevojko, ovo je Jens Friis”, gospođa Davidova svrne pogled prema Jensu. “Valentina je kći moje drage prijateljice, Elizavete Ivanove. Vas dvoje, vjerujem, imate mnogo toga zajedničkog. Oboje ste zaljubljenici u”, oklijevala je ne duže od djelića sekunde, poprativši to trzajem glave koji ga je podsjetio na vrapčića, “zvijezde.”

Jens nije ni trepnuo.

“Rijetkost je”, reče galantno se naklonivši Valentini, “upoznati zaljubljenika u istu stvar. Smijem li vas načas prekinuti? Kako bismo porazgovarali o zvijezdama, shvaćate?”

“Pa, ne, meni je zapravo...” zaustio je mladi poručnik, no nije bio ni do koljena gospođi Davidovoj.

“Zadovoljstvo mi je plesati s Vama.” Bacila mu se u naručje brzinom munje.

Poručnik nije imao drugog izbora nego odreći se svoje partnerice. Jens se ubaci i odvede Valentinu. Tamnosmeđe oči blistale su joj od smijeha, a usne su joj se izvijale u ljubak osmijeh što ga je svim silama nastojala zatomiti. U njegovim se rukama osjećala tako lagano, kao da lebdi na zvjezdanoj prašini.

“Zvijezde?” upita Valentina.

“Da. Orionovo zviježđe. Veliki medvjed. Sjevernjača.”

Nastala je stanka.

“I to je sve?” upita ona.

“Vi biste još? Postoji Gorostasov čekić i Astralis gigantis... Mogao bih još nabrajati. Sve su one nevjerojatno lijep prizor.”

“Zbog čega mislite da me zanimaju zvijezde?”

On joj se zadirkujući osmjehne, svjestan da ga pomno promatra izvijene obrve. “Htio sam Vas nešto pitati. Kako bih drugačije prokrčio put kroz onu šumu odora oko Vas?”

Ona se tobože namršti. “Kažite, što ste me htjeli pitati.”

On se uozbilji. “Zašto ste se naljutili na mene? Mislim, na koncertu. Mrko ste me gledali kao da mi vrag viri iza ramena.”

Ona zabaci glavu nasmijavši se tako opušteno i prirodno u tom neprirodnom svijetu nakita, steznika i umjetnih kovrča, da se našao potpuno zatečen. Bio je to divan zvuk. Grlen i zarazan. Hitro ju je zavrtio preko plesnog podija. S te blizine vidio je da joj oči nisu samo smeđe kad se smije, nego i zlatne i smeđe, kao da je onaj tko ih je naslikao umočio kist u pogrešan lončić s bojom. Pogled mu je odlutao do mliječno bijele glatkoće njezina vrata.

“Nije vrijedno spomena”, nasmiješila se. “Bila sam tek budalasta školarka.”

“A sada?”

“Sada se više ne ljutim na Vas. Niti sam školarka više.”

“A što ste onda? Jedna od ovogodišnjih debitantica koja je došla na dvor kako bi pronašla muž.

“Ovdje sam jer su mi roditelji tako naredili.”

“A.”