Dragulj Sankt Peterburga

Ona se nasmije. “Ne bi mi smetalo biti gore i odozgo gledati bijedne napore sićušnih stvorova na zemlji. To bi bilo olakšanje. Osloboditi se svega”, mahnula je krznenim mufom u smjeru grada, “ovoga.”

On podigne glavu i sjedne uspravno. Dotad su bili zavaljeni u saonicama gledajući zvijezde.

“Je li toliko loše?” upita je tiho.

Ona načas razmisli. O bombama u rukama revolucionara. Od njih su stradala dva vladina ministra: Sipjagin je ubijen u Palači Marinskij, a Vjačeslavu Pleveu ubacili su je u kočiju. Čak je i Aleksandr II., carev djed, poginuo od bombe. Veličanstvena crkva Spasitelja Prolivene Krvi sagrađena je na mjestu pokraj kanala Gribojedova gdje je došlo do smrtonosne eksplozije. Sjetila se očeva lica kad je rekao Ti si joj ovo učinila, i cijelog života krojačkih proba i čajanki na koje ju je majka kanila osuditi. Sjetila se žene sa sjajnim ožiljkom na lubanji, i sjetila se Katje.

“Ne”, slagala je, “nije toliko loše.”

“Sviraš glasovir poput anđela. Zar to nije dovoljan razlog za ostanak na Zemlji?”

“Nagovorila bih ja Zeusa da mi dopusti da sviram i na nebu.”

“Ah, da. Stopila bi se s glazbom nebeskih tijela. Bio bi lud kad ti to ne bi dopustio.”

Nije mu mogla vidjeti lice, premda ju je gledao naslonjen u saonicama, usredotočivši se na blistave mrvice dijamanata na nebu. Mjesec mu je sjao iza leđa, zaklanjajući mu lice od pogleda. Samo mu je kosa blistala, kovrčava ispod debelog krznenog šešira, no pritom mu je na neobičnom, varljivom svjetlu sjala ljubičastim, a ne crvenim sjajem.

“Čime se bavite?” upita ona. “Osim što naprasno odlazite s koncerata i vozite saonice kao luđak.”

On se nasmijao, a smijeh mu je odzvonio kroz tišinu noći. Nalazili su se izvan grada, na rubu šume gdje je snijeg napadao nalik na srebrni stolnjak, a stabla se natiskala poput kuštrave tamne vojske, međusobno se došaptavajući.

“Samo da znate”, reče, “nisam pobjegao s koncerta. Car mi je naredio da se vratim na posao.”

“O.”

“A što se saonica tiče, da, volim ih brzo voziti kad u zaprezi imam dobrog konja.” Primaknuo se malčice bliže te je mogla vidjeti trag njegova daha na mraznom zraku.

“Čime se bavite?” ponovo upita.

“Ja sam inženjer.”

“Inženjer? Znači li to da izrađujete stvari?”

“Tako je. Izrađujem stvari.”

Začula je smijeh u njegovu glasu - smijao joj se. Uspravila se, tjerajući ga da se izvije u sjedalu pokraj njezina. Sad mu je mogla vidjeti lice.

“Kakve stvari?”

“Tunele.”

“Tunele? Kakve tunele?”

“Za vodu. Za kanalizaciju. Odvode. No također sam ih gradio i kroz planine. Za vlakove.”

Ostala je bez riječi. Nikad u životu nije upoznala nekoga tko se bavio nečim tako konstruktivnim.

“A za razonodu prčkam po strojevima”, dometne on. “Volim se igrati metalom.”

Zurila je u njegovo srebrnasto lice, primijetivši kako su mu riječi skliznule s usana kao da su sasvim nevažne. Također sam ih gradio i kroz planine. Tako male riječi za nešto tako važno. Došlo joj je da zaplače. Da se baci u snijeg i brizne u plač na hladnoći te zimske noći pod nesmiljenim mjesecom.

Umjesto toga reče: “Kako zanimljivo.”

No on je zacijelo čuo nešto u njezinu glasu, ili joj je spazio nešto na licu, jer ju je stao promatrati dok je za to vrijeme konj podignuo glavu i naćulio uši prema crnom rubu šume, kao da je nešto čuo.

“Rijedak je dar znati svirati glasovir kao što ga Vi svirate”, tiho će Jens. “Mladi ste, a svirate svim srcem i dušom.”

Ona odvrati pogled.

“Zacijelo ste mnogo radili”, nastavi on, “kako biste bili tako dobri.”

“To se ne može nazvati radom. Barem ne pravim. Nije to kao gradnja tunela.”

“Valentina.” Dodirnuo joj je ruku. Njegova je bila u rukavici a njezina pod krznenim ogrtačem tako da se to nije moglo nazvati pravim dodirom, no ona ga je osjetila te se okrenula prema njemu “Valentina, što mislite, što ljudima pruža veće zadovoljstvo? Tunel? Ili glazba? Što razgaljuje srce i nagoni ga na pjev? Beethoven ih Brunel?”

Nasmijala se osjetivši nalet zahvalnosti prema tom buntovnom Vikingu koji ju je oteo i odmaglio s njom usred ničega kako bi promatrali zvijezde. “Tko je Brunel?”

“Engleski inženjer. Isambard Kingdom Brunel.”

Način na koji je to rekao. Poštovanje u njegovu glasu.

“Je li dobar?” upita ona.

“Bio je jedan od velikana.”

Ona kimne. “Ljubomorna sam.”

“Znam.”

Ponovo joj je okrznuo ruku dodirom koji teško da se mogao tako nazvati. “Žene nemaju priliku”, prizna on, “biti korisne. No. Valentina, s vremenom će se i to promijeniti.”

“Ja nemam vremena”, odvrati ona jarosno.

To ga je zateklo. Shvatila je to po tome kako mu se čeljust naglo ukočila, no nije mogla zaustaviti bujicu riječi. “Kako biste se Vi osjećali da po cijeli dan morate pijuckati čaj i diviti se haljinama i nakitu? Vjerujte mi, mozak bi Vam se rastopio. Želim učiniti nešto... veće. Nisam ja ruska lutka matrjoška, ne želim biti samo ukras. Želim uprljati ruke i uposliti mozak i...”