Dragulj Sankt Peterburga

Palača je vrvjela vojnim licima u svečanim odorama. Šepirili su se po veličanstvenim prostorijama sa svojim pomno upletenim gajtanima i raznobojnim epoletama, dok su se mladi vojnici međusobno natjecali ne bi li privukli neku od mladih dama s lepezom. Na društvenim događajima u Sankt Peterburgu vojni časnici bili su najbrojniji, veličanstveni u svojim bijelim, modrim ili grimiznim odorama, a pripadnici husarske garde oduvijek su bili najnaočitiji i najbahatiji. Ta je vojska učinila Rusiju jakom, i nisu dopuštali da Sankt Peterburg to ikad zaboravi.

Najavljivač s napudranom bijelom perikom i uskim crvenim hlačama svojim je zlatnim štapom triput udario po mramornim stubama kako bi najavio dolazak novih uzvanika.

“Plešete li?” upita gospođa Davidova Jensa puna nade, nakrivivši glavu poput vrapčića.

Jensu se želudac prevrnuo. Bacio je pogled prema Davidovu.

“Samo naprijed”, potaknuo ga je ministar. “Ja baš i nisam od plesa.”

“Bit će mi čast, gospođo”, odgovori Jens uz galantan naklon.

Dok joj je pružao ruku kako bi je otpratio do plesnog podija, nehajno dobaci preko ramena: “Davidove, riječ ili dvije kasnije, ako nemate ništa protiv.”

Davidov se namršti, no njegova supruga zacvrkuće: “Dakako da hoćeš, zar ne, Andreju?”

Jens se okrene prema svojoj plesnoj partnerici s novostečenim poštovanjem. Osmjehne joj se. Ona mu uzvrati smiješak.

Plesali su mazurku. Bio je to jedan od onih energičnih plesova od kojih je zazirao, ukupno osam parova što su se neobjašnjivo provlačili jedni između drugih. Pronaći pravi put između stopala što kližu po podiju bilo je gore nego navoditi konja kroz mračnu šumu.

Tako se snažno usredotočio na brz tempo da su mu gotovo promaknula dva tamnosmeđa oka što su zurila u njega s drugog kraja prostorije. Posrnuo je te se ispričao plesnoj partnerici. No kad je ponovo pogledao, tamnih očiju više nije bilo — ostao je samo vihor ljupkih kovrča i ljeskanje svile. Sjetio se upečatljivog prizora dugog bijelog vrata, mekane linije obraza i bijele haljine s dugim bijelim rukavicama. Iščeznule su u prepunoj plesnoj dvorani, no prepoznao je te oči. I naumio ih je ponovo pronaći.

“Uzalud ti trud, Friise.”

“Ministre Davidov, predlažem da poslušate što Vam imam reći.”

“Još novca. To ti hoćeš. Još sredstava za tu prokletu kanalizaciju.”

Jens se kiselo osmjehne. “Nisam ovdje kako bih razgovarao o kanalizaciji.”

“Nego o čemu?”

“O zemljištu.”

Ministar nadme uska prsa. “Slušam.”

Broj stanovnika Sankt Peterburga raste sve većom brzinom, što obojica znamo. Posljedica toga ozbiljan je manjak stambenog prostora. Stoga su cijene kuća ili stanova u središtu grada skočile nebu pod oblake.”

“Toga sam svjestan.”

“No, s druge strane, postoji mnoštvo neiskorištenih parcela. Čestica zemlje prekrivene šipražjem u siromašnijim četvrtima i na rubovima grada koje se mogu kupiti za nekoliko stotina rubalja. No nitko ih ne želi.”

“Zbog toga što se nalaze u prokletim sirotinjskim četvrtima.” Davidov prezirno otpuhne dim cigare. “Ako se želiš preseliti u krcatu prljavu daščaru s još deset obitelji, samo izvoli. No ne očekuj da ćemo te mi ostali slijediti.” Krenuo je da otiđe.

“Neke od tih četvrti neće još dugo biti sirotinjske.”

Ministar zastane. Okrene se. Jens je znao da ga je pridobio.

“Ljudima uvijek trebaju stanovi. No bogati trenutačno žele živjeti samo ondje gdje ima trgovina, restorana i, što je najvažnije”, zastane tjerajući Davidova da čeka, “suvremene kanalizacije i vodoopskrbe.”

Promatrao je kako se ministrove obrve podižu. “Nastavi.”

“Moderne kupaonice. Moderne kuhinje. One postaju moguće zahvaljujući tunelima koje gradim ispod grada. A to znači da zemljište koje danas ne vrijedi ništa sutra može vrijediti pravo malo bogatstvo.”

Davidovljeve tanke usne razvukoše se u nešto nalik na osmijeh. “U pravu si.” Zamišljeno povuče dim cigare. “Proklet bio, u pravu si.”

“Tko je čovjek”, upita Jens tiho, “koji odlučuje koji će se tuneli iskapati u kojim četvrtima? Tko je čovjek koji zna kojim će parcelama stoga rasti cijena?”

Davidov položi žilave prste na Jensovo zapešće, snažno ga stisnuvši. “Ti si taj”, reče ministar promuklim šaptom. “Ti, gade.”

Jens ju je pronašao.

Veliki lusteri u plesnoj dvorani caklili su se u visokim zrcalima, stvarajući dojam svjetova unutar svjetova. Mlade djevojke koje su se te godine prvi put pridružile peterburškom visokom društvu nosile su bijelo. Poput ljiljana, nježne i netaknute. Stajale su okupljene u manjim skupinama s bojažljivim osmijesima na licima. Uznemireno su pipkale svoje dugačke bijele rukavice i srnećim pogledom zurile u mladiće koji su se šepirili pred njima. One čije plesne kartice još nisu bile ispunjene imenima zapovjednika i poručnika stajale su pokraj prozora i tromim se pokretima hladile lepezama, kao da im je prevruće da bi plesale.