Dragulj Sankt Peterburga

Smjesta ju je uhvatio za ruku. Bila je mršava i nije mu pružila otpor. Poveo ju je u garažu gdje joj se, sklonjeno od vjetra, lice opustilo te mu se stidljivo osmjehnula.

“Ja sam Mihailova žena, Larisa.”

U tom se trenu nešto dogodilo, nešto se u njemu prelomilo. Sve ono što mu je bilo tako uredno i čvrsto posloženo u glavi odjednom kao da se poljuljalo. Način na koji je to rekla, tako jednostavno, tako ponosno. Ja sam Mihailova žena, Larisa. Ruku položenih na nabreknuli trbuh. Sjetio se svoje majke kad je isto to izgovorila. Ja sam žena Mihaila Arkina, Roza. I njoj je ruka počivala na nabreknulom trbuhu. Dva tjedna kasnije i ona i nerođeno dijete umrli su od sepse budući da mu otac nije imao novca za liječnika. To se zbilo na njegov deveti rođendan.

Osjetivši nešto nalik na bol, najednom shvati da i sam želi imati dijete, imati ženu nabreknulog trbuha koja će biti njegova unatoč tomu što je Sergejevu napričao kako je obitelj stvar prošlosti. Osmjehnuo joj se, potresen.

“Je li se nešto dogodilo?” upita je.

Ona kimne. Usne su joj bile blijede, a oči obrubljene tamnim krugovima i pune tjeskobe. “Mihail. Ozlijeđen je u nesreći na poslu.”

“Teško?”

“Slomljena mu je ruka.”

Osmjehnuo joj se ne bi li joj odagnao strahove. “Brzo će to zacijeljeti”, reče. “Mihail je snažan.”

No znao je što to za njih znači. Nemati posla značilo je nemati novca. Za hranu, za stanarinu, za djetešce. Posegnuo je u džep i izvukao zadnje tri cigarete i nekoliko novčića. To je bilo sve što je imao.

“Evo, odnesi to svome mužu.”

Dopustila mu je da joj ih stavi u sitni dlan. “Možeš li si ovo priuštiti?”

“Odvedi ga u crkvenu dvoranu oca Morozova. Ondje ima tople hrane.”

“Spasibo”, prošapće ona. “Šef mu je dao dovoljno rubalja za stanarinu.”

“To je neobično. Tko je taj čovjek?”

“Direktor Friis.”

“Radiš li ti i dalje u tvornici ljepila?”

Ona slegne ramenima. “Da.”

Osjetio je kako mu se u utrobi rasplamsala vatra što je gorjela s namjerom da ovome nesretnom gradu donese pravdu. Jedan mjedeni far automobila, to bi bilo dovoljno. Mogao bi ga otrgnuti s automobila i dati joj ga da ga proda. To bi bilo dovoljno da osigura život novorođenom djetešcu, dovoljno da spriječi da se mlijeko njegove majke ne sasuši zbog izgladnjelosti.

“Zabrinut je...” reče ona uznemireno, “zbog... posla koji večeras ima obaviti s tobom.”

“Reci Mihailu da mu poručujem da se ne brine. Ja ću to riješiti. Idi kući i odmori se. Pojedi nešto.”

“Spasibo.”

“Sretno s djetetom.”

Ona se osmjehne blagim smiješkom punim nade. Polako se uputi natrag preko neravnih kamenih ploča krivudavim korakom svojstvenim ili pijanom muškarcu ili trudnoj ženi. Stojeći na vjetru, Arkin ju je promatrao dok mu se nije izgubila iz vida. Dakle, kucnuo je čas. Osjetio je kako mu živac na rubu čeljusti počinje titrati te ga nije uspio obuzdati bez obzira na to koliko se trudio.

No bio je spreman za ono što ga je večeras čekalo.

9

Jens nije volio plesati. Došao je na taj vražji bal kako bi zaskočio ministra Davidova, i samo zato, no zasad od njega nije bilo ni traga ni glasa. Načas je zastao u raskošnom predvorju Palače Aničkov, no budući da su ga uznemiravali mramorni stupovi i kićene pozlaćene štukature, premjestio se u salon u kojemu je u tijeku bila kartaška igra.

Nakon sat vremena sa zadovoljstvom je pospremio šaku rubalja i obveznica u džep. Volio je kockanje, no već ga se pomalo zasitio. Vidio je što ono može učiniti čovjeku. Jednom je sjedio za kartaškim stolom s kockarom koji je usred igre prislonio revolver na čelo i raznio si mozak. A drugom je prilikom na željezničkom peronu grlio staroga prijatelja kojega su poslali na deset godina u Sibir zbog sudjelovanja u uroti - čovjek je na kocku stavio sve što je imao u dvorskoj spletki zbog koje je nadvojvodi Vladimiru trebao biti oduzet nadzor nad vojskom. Kockao je i izgubio.

Da, Jens je volio kockati, no u odabranim trenucima. Večeras je bio takav trenutak.

“Friise, nisam očekivao da ću te ovdje zateći.”

Jensa je iznenadilo što ga je Davidov pronašao u mnoštvu, no to mu je uvelike olakšalo prvi korak.

“Dobra večer, dobrij večer, ministre.”

Pozdravili su jedan drugoga službenim naklonom glave. Ministar je bio zlovoljno stvorenje gustih obrva koje kao da su mu padale preko očiju, a nakon nedavnog sukoba na sastanku na kojem su raspravljali o sredstvima za izgradnju tunela, u njegovu je držanju bilo određene hladnoće. Nosio je elegantan frak s uštirkanim bijelim prslukom i ovratnikom, no odavao je dojam čovjeka kojemu su na umu druge stvari osim razonode. Obrazi su mu bili crveni za razliku od uobičajene pepeljasto sive boje, i Jens se pitao koliko je dobroga francuskog konjaka već popio.

“Dobra večer, gospođo.”

Jens se prignuo nad rukom supruge Andreja Davidova, sitne sredovječne žene u jarko ljubičastoj haljini. Stalno se smiješila, kao da se iskupljuje za suprugovo mrgodno lice.

“Kakva krasna večer”, ozareno će ona. “Bože dragi, kako volim vidjeti vas gospodu tako veličanstveno odjevene.”