Dragulj Sankt Peterburga

“Potkovu.” Zastao je zagledavši se u slamu. “Ulaštio sam je i...” bilo je očito da se stidi, “i kroz nju upleo bršljan i bobice.”

Valentina pomisli kako je to najljepši dar što ga je mogla zamisliti. “A meni ništa?” upita.

On podigne svoje crne oči do njezinih. “Ti si dobila moju votku. Što bi još htjela?”

Nasmijala se i osjetila kako svijet nestaje u izmaglici, otplovivši izvan njezina dosega. “Mama i tata me tjeraju da idem na božićni bal”, reče i zatvori oči. Tama se počela zabrinjavajuće vrtjeti pa se prisilila da ih otvori. Onaj nesretni stvor promatrao ju je podrugljiva izraza lica.

“Pijana si”, reče Popkov.

“Gubi se”, promuca ona progutavši slova.

Već sljedećeg trenutka shvati da lebdi u zraku, ne osjećajući ruke i noge. Kad je samo malčice otvorila oči, ugledala je tamu kako se vrtloži oko nje poput prašine.

“Lave, spusti me.”

On se nije obazirao na to što mu govori.

Kroz maglu je bila svjesna da je nosi u mračnu kuću kroz ulaz za služinčad, no kapci su joj se slijepili, otvorivši se tek kad ju je iskrenuo na krevet ne pokušavajući biti pažljiv.

“Lave”, promrmlja ona, boreći se da joj se strop ne sruši na glavu, “mislim da ne bi...”

“Spavaj”, zareži on.

“Spasibo, Lave”, reče tiho. “Hvala ti.” No on je već napustio prostoriju.

“Sviraj mi.”

Katja je sjedila u kolicima i bile su same u glazbenom salonu. Valentini je još uvijek bubnjalo u dnu lubanje, no sad je barem mogla okretati glavu bez straha da će joj otpasti. Zaklela se da do kraja života neće više ni primirisati votku. Proklela je Lava, njegovu odčepljenu bocu i to što je narednog jutra izveo konje zviždučući neku veselu narodnu pjesmu kao da mu mozak uopće ne pliva u alkoholu.

“Molim te”, reče Katja, “sviraj mi nešto.”

“Danas neću biti dobra”, promrsila je Valentina podižući poklopac glasovira. Od samog pogleda na tipke koje su je mimo čekale napetost u njoj popustila je.

Katja se nasmijala. “Ti si uvijek dobra, Valentina. Čak i kad kažeš da nisi, dobra si.”

Valentina je udahnula, ne znajući što će odsvirati sve dok joj prsti nisu dotaknuli tipke. Pod njima su se razlegli početni taktovi Nocturna u Es-duru, skladbe koju je uvijek svirala za Vikinga. Smjesta je zaboravila na vanjski svijet i začuđujuće je dobro odsvirala. Njezina profesorica glazbe ponosila bi se njome jer je melodijsku liniju savršeno uskladila s akordima odsviranima lijevom rukom, dok je desnom uspjela postići čisti cantabile legato, osjećajući kako je glazba preplavljuje sa svakim otkucajem srca. Kroz pluća. Preko ramenâ. Niz zapešća i prste.

“Valentina.” Bila je to njezina majka. Kad li je ušla u prostoriju? “Vrijeme je da se počneš odijevati za večerašnji bal”, reče Elizaveta Ivanova. “Pristala si ići, sjećaš li se?”

Valentinine ruke ukočiše se povrh tipki.

Broj pet s njezina popisa: Slušati mamu.

Pusti da joj ruke padnu na tipke po reskom, neskladnom akordu. “Da, mama. Pristala sam.”

Pažljivo je zatvorila poklopac glasovira i prišla malenoj srebrnoj kutiji koja je stajala na stolu pokraj Katjinih kolica. Iz nje je izvadila mjedeni ključ, vratila se do glasovira i zaključala ga, te prišla prozoru. Odškrinula ga je i bacila ključ van u snijeg. Potom je bez riječi napustila prostoriju.

Lice Viktora Arkina bilo je izobličeno. Jedno mu je oko pobjeglo na vrh čela, a usta su mu se razvukla do veličine ključa za matice. Na trenutak se zagledao u svoj iskrivljeni odraz u zaobljenoj površini mjedenog fara Turicuma pitajući se što je još u njemu izobličeno, dublje u nutrini koju nije u stanju vidjeti. Zabrinjavalo ga je to koliko voli taj automobil. To je bilo opasno. Voljeti nešto ili nekoga do te mjere — to je čovjeka činilo ranjivim. A on sebi nije mogao priuštiti ranjivost. No svejedno se nježno osmjehnuo sjajnoj modroj oblini prednjeg boka i prebrisao je krpom.

“Imaš posjet.”

Arkin se osvrnuo. U dovratku je stajao Kozak. Izgledao je kao da se zabavlja. To nije bio dobar znak.

“Gdje?”

“U dvorištu.”

Arkin presloži svoju krpu za laštenje i odloži je na policu te prođe mimo Kozaka i izađe iz garaže u dvorište, gdje je upravo počela padati noć, bacajući sjene nalik na mrtva stvorenja po kamenim pločama. S desne strane nalazile su se konjušnice i kolnica, pred njim je bila crpka i korito za vodu, a s lijeve se uzdizao nadsvođeni prolaz nad stazom što je vodila uokolo do pročelja kuće. Tik iza prolaza stajala je mlada žena. Na glavi je nosila rubac čvrsto svezan ispod brade za zaštitu od ledenog vjetra i dug remenom stegnut kaput koji je izgledao kao da je nekoć pripadao muškarcu. Držala se kao da joj je nelagodno, a glavu je bojažljivo pognula.

“Prijateljica?” Popkov se nasmijao pokazavši prema trbuhu i rukom načinivši tobožnju okruglu izbočinu.

Žena je bila u visokoj trudnoći. To je bilo očito čak i pod kaputom.

“Idi laštiti potkove ili timariti konjima grive ili tako nešto”, reče Arkin i krene prema ženi. Oprezno ju je pozdravio.

“Kako Vam mogu pomoći?”

“Nosim poruku. Od Mihaila Sergejeva.”