Dragulj Sankt Peterburga

“Povodi se za duhovnim vođama poput monsieura Phillippea Lyonskog i svetog Serafima iz Sarova. A carica je zaluđena onim podmuklim popom, Grigorijem Rasputinom.”

“Kažu mi da vjeruje da je bolest njezina sina, carevića Alekseja, Božja kazna te je pokušava zataškati.”

“Koliko je teška ta bolest?” upita Jens.

Fedorin si natoči još jednu čašicu rakije. “Carev je sin hemofiličar. Zbog toga ga skrivaju podalje od očiju u Carskom selu.”

Jens ne dopusti da mu se šok odrazi na licu. “Hemofiličar?”

“Da.”

“Oni ne žive dugo, zar ne?”

“Ne, obično ne.”

“Bog neka pomogne Rusiji.”

Fedorin iskapi rakiju. “Neka nam Bog svima pomogne, prijatelju.”

Rukovao se s Jensom i napustio njegov ured. Jens je prolio rakiju po stolu i njome oribao krv s drva. Bez obzira na to što Nikolaj Fedorin govorio, Jens je osjećao srodnost s ruskom dušom, osjećao je da su mu bliska njezina mračna i bolna raspoloženja i očaj. Ovamo je došao kad mu je bilo samo osamnaest godina kako ne bi morao robovati u očevoj tiskari, i umjesto toga studirao inženjerstvo u Sankt Peterburgu. Tijekom devet godina koje je ondje proveo strastveno je zavolio Rusiju. Nije htio doživjeti da padne poražena zbog pohlepe.

“Budi tako ljubazan pa mi objasni, Friise”, naložio je ministar Davidov.

Plan grada ležao je rasprostrt pred skupinom od šest muškaraca. Jens je pripalio cigaretu i zaškiljio kroz dim, promatrajući napetost na licima ljudi oko stola. Andrej Davidov bio je čovjek koji je rijetko podizao glas iznad razine žamora. Ljudi bi katkad zaboravljali utišati vlastite jezike i saslušati ga, no Jens je znao da su takvi ljudi budale.

“Ministre”, Jens se nagnuo naprijed i sa stola podignuo pokazivač od bjelokosti koji se sužavao prema vrhu, “dopustite da vam pokažem.” Njegovim vrhom stao je pratiti jednu od linija koja je u izlomljenom pravcu presijecala kartu. “Vidite ovu plavu liniju; ona označava dovršene tunele. Primijetite kako se svi oni nalaze u neposrednoj blizini središta grada i palača.”

Davidov kinine. Teški kapci sjeli su mu na oči, no usredotočeno je pratio pokazivač.

“Ova pak”, Jens pokaže na niz zelenih crta, “predstavlja one koji su još u izgradnji.”

Ministar skupi čupave obrve i stane otvarati i zatvarati poklopac svojega sata proizvodeći oštar i kratak zvuk. “Treba li nam ih toliko?”

“Zbilja treba, ministre. Sankt Peterburg svake se godine sve više širi, a broj stanovnika raste budući da sve više seljaka hrli s polja u grad u potrazi za poslom u novim tvornicama. Zbog toga ova ovdje”, povukao je pokazivačem duž debele crvene linije, “prikazuje planirane tunele čija gradnja još nije počela.”

Na prostoriju je legla teška tišina dok je Davidov promišljao o karti. Prekinulo ju je tek prezirno frktanje kojim se oglasio Gosolev, koji je bio sklon šmrkanju duhana. “Razmišljam o troškovima. Sve se”, rekao je Davidov, “svodi na troškove.”

“Ovome gradu potreban je novi vodovodni i kanalizacijski sustav, ministre. Bolest i proljev haraju među peterburškim radnicima zbog nedostatka čiste vode za održavanje higijene. Kako da grad očistimo od sirotinjskih četvrti kad nemamo dovoljno kanalizacijskih i vodovodnih cijevi?”

“Troškovi”, promrmljao je ponovo ministar. “Lani smo morali uskratiti sredstva transsibirskoj željeznici kako bismo namaknuli milijun rubalja za onaj prokleti kip careva oca.”

“Ministre”, reče Jens glasom ne glasnijim od Davidovljeva, “ovo je nekoć bilo močvarno tlo. Sklono je poplavljivanju. Tijekom gradnje moramo danonoćno crpsti vodu iz tunela. Događalo se da nam se stropovi urušavaju zbog”, polustisnutih očiju pogleda prema Krastsinu koji je sjedio niže za stolom, “zbog toga što nemamo drvene potpornje i nedostaje nam svjetiljki.”

“Ne biste smjeli tetošiti siromašne”, ubaci se Davidov.

“Potpuno ste u pravu, ministre”, složi se Krastsin. “Bolje rade kad su gladni.”

Jens pogleda najprije u jednog pa u drugog te položi oba dlana na stol kao da time može zdrobiti njihove riječi. “Ljudi najbolje rade”, odvrati, “kad se ne plaše da bi svakog trena mogli umrijeti.” Duboko udahne. “Car me je zamolio da ga osobno izvještavam o napretku izgradnje ove vodovodne mreže. To je nešto do čega mu je jako stalo. Da mu kažem da nisam u stanju brže napredovati zbog Vas, ministre, ili Vas, Krastsine?”

Davidov podigne jednu debelu obrvu. “Je li to istina? Njegovo je Veličanstvo od Vas tražilo da ga izvještavate?”

“Da”, slaže Jens.

“Krastsine”, naloži ministar, “hajdemo ponovo razmisliti o tim sredstvima.”

Jens pripali još jednu cigaretu, iznenađen time što su mu ruke tako mirne. Upravo je stekao dva moćna neprijatelja.

Grofica je mirisala na ružino ulje ležeći ispružena na krevetu.

“Danas si razdražljiv”, obznani Natalija Serova. Prstima ščepa pramen Jensove riđe kose i nježno ga povuče, taman toliko da osjeti zatezanje na tjemenu. Ponekad mu se činilo da bi ga najradije iskidala na komadiće i svaki od njih stavila u džep kako bi ga mogla potpuno posjedovati.

“Nisam razdražljiv, Natalija. Nestrpljiv sam.”

“Nestrpljiv zbog čega?”

“Zbog promjena koje moraju nastupiti.”