Dragulj Sankt Peterburga

Iznenadilo ga je koliko je lako bilo pronaći podatke o eksplozivima. U sanktpeterburškoj knjižnici proučavao je genijalne izume Alfreda Nobela kako bi bolje razumio tih pet na brzinu napravljenih štapića sivoga želatinskog dinamita, što su ležali spojeni na stolu ispred njega. Želatinski dinamit bio je mješavina eksploziva sastavljena od nitroglicerina i nitroceluloze pomiješanih s nitratom potaše i sitno mljevene piljevine. Dvanaest posto snažniji od dinamita. Dermo! To je poprilična snaga. A smjesa je otporna na vlagu i ne ispušta štetne pare nakon detonacije. Obavio je dlan oko jednog štapića osjećajući njegovu glatku hladnu površinu na koži. Gospodin Alfred Nobel, pomislio je, bio je čovjek neobična karaktera. Tko bi drugi svijetu mogao nanijeti toliku štetu, a ipak mirno počivati u grobu?

“Druže”, reče Sergejev, “žao mi je, ali moram otići.”

Arkin podigne obrvu. “Što je? Nije te valjda strah?”

“Ne. U pitanju je moja žena. Uskoro bi trebala roditi, no i dalje radi u tvornici ljepila. To joj izaziva mučninu.”

“Ah, obitelj.”

“Nemoj to tako govoriti.”

Arkin se nasmiješi. “Sergejeve, doći će dan kad će obitelji biti stvar prošlosti.” Baci pogled prema svećeniku. “I vjera također.

Opijum za mase, kao što je rekao Karl Marx. Jedini prioritet bit će Država. Bude li postojao savršen državni poredak, i stanovništvo će biti zadovoljno. Država mora imati prednost pred obitelji. Ona će i biti naša obitelj.”

“Dakako da se slažem s tobom”, reče Sergejev i nesigurno slegne ramenima. “Ali ne večeras.” Ustane i zaputi se prema vratima. “Nemojte se raznijeti”, reče kroza smijeh i ode prije nego što su ostala dvojica stigla prigovoriti.

Arkin i otac Morozov okrenuše se natrag prema stolu.

“Dobar je on čovjek”, reče Morozov.

“Vatren je govornik i predan je našoj borbi”, složi se Arkin dok je umetao jedan kraj osigurača u otvoreni vrh čahure. Kliještima joj je pažljivo stisnuo rubove. Ako ih prejako stegne, mogli bi eksplodirati. “Ali nema želuca da ubije nekoga.”

“A ti?” upita svećenik.

“Ja ću učiniti što god budem morao.”

“Čak i raditi za obitelj koju prezireš? Za ministra Ivanova?”

“Da, oče, radim za tog parazita i da, špijuniram ga. Kao i vi, radim sve što naša borba od mene zahtijeva. Ivanov ima trideset slugu koji tetoše četvero dokonih ljudi. Kad bi sve sluge diljem Sankt Peterburga radile na nečem korisnom, kako bi nam samo grad bio drugačiji.”

“Jesi li to predložio Ivanovima?” upita blago Morozov.

Ta je ironija Arkina zabavljala. Nasmijao se i omotao komad žice oko štapića želatinskog dinamita u čijoj su se sredini nalazila dva detonatora. Izmjerio je fitilj. Sastojao se od komada pamučnog vlakna omotanog oko jezgre od sitnog baruta, a sve to bilo je premazano bijelim lakom za zaštitu od vlage. Ovaj je sporo gorio, šezdeset centimetara u minuti. To mu je ostavljalo vremena za bijeg. Odrezao je komad dug stotinu dvadeset centimetara.

Srce mu je tuklo u pravilnom ritmu i to ga je veselilo. Otac Morozov pomolio se nad bombom i iznad nje načinio znak križa. Uvijek je to činio.

Prije nego što bi krenuli u pohod.

Tens je zaronio dublje u tamu. Buka u tunelu bila je zaglušujuća, no i unatoč tomu volio je ondje redovito zalaziti. Morao se spuštati u kanalizaciju kako bi se uvjerio da radovi dovoljno brzo napreduju i provjerio paze li nadglednici da radnici kopaju duž zacrtanih pravaca.

Zrak je postao gušći i morao se napola presaviti pod niskim svodom. Voda mu je kapala po ramenima. Snažna baklja koju je držao u ruci bacala je krug svjetla po oblim stijenkama tunela omogućavajući mu da pomno pregleda zidove od opeke te je svakih nekoliko koraka pružao ruku i dodirivao ga. Oči mu nisu bile dovoljne — trebali su mu i prsti. Negdje od naprijed začula se potmula tutnjavina. Ispod njegovih nogu bile su tračnice za teretna kola koja su odvozila iskopano kamenje i zemlju te je osjetio kako podrhtavaju.

“Idu kola”, povikao je.

Trojica muškaraca ispred njega odskočila su u stranu priljubivši se leđima uz stijenku tunela. Buka koju su kola, do vrha natovarena šutom, stvarala prolazeći pokraj njih parala je uši. Dva radnika koja su se svim silama trudila gurati ih nosila su bezlična radna odijela i suknena pokrivala za glavu za zaštitu od vode koja je posvuda kapala, lica crnih od naslaga prljavštine. Na prvi pogled reklo bi se da su muškarci, no nisu bili. Bile su to žene. Muškarci su kopali.

“Pruga je slobodna”, viknuo je.

No primijetio je da su se kola zatresla. Prišao im je, nogom gurnuo tračnice i osjetio da su se pomaknule. Okrenuo se prema jednom od muškaraca. “Pobrini se da se ovo učvrsti. Ne želim nikakve nesreće.”

Bilo mu je dosta nesreća, muka mu je bila od njih. Sve je to zbog mraka — radnici ne vide dobro. Smjene su im preduge, alati otupjeli, plaće preniske.

A njega su smatrali odgovornim za to.