Dragulj Sankt Peterburga

Prekrižio je ruke. Nezapaljenu je cigaru nestrpljivo otresao između dva prsta. Još je uvijek bio naočit muškarac, premda se malčice udebljao od previše gozbi u Zimskoj palači. Kosu je nosio zalizanu unatrag te je imao guste obrve iznad prodornih, duboko usađenih očiju. Tamnih poput njezinih. Te su je oči sada odmjeravale.

“Sjedni.”

Sjela je na stolac ispred radnog stola, prekriživši ruke u krilu. “Tata, htjela bih se ispričati što sam jučer Katju odvela u četvrt Rževka. Pokušala sam je zaštititi od štrajkaša koji su...”

“Prihvaćam tvoju ispriku.” Rukom je otro tamne brkove kao da tako može otrti misli. “Ono što si učinila”, reče, “bilo je budalasto, no shvaćam da si pokušala zaštititi sestru.”

Očekivala je da će biti gore.

“Je li to sve?” upitao je. “Imam posla.”

“Ne”, reče ona. “To nije sve.”

On odloži cigaru u pepeljaru koja je stajala uredno smještena pokraj nalivpera i crvene olovke pred njim. Oči su mu se zadržale na cigari kao da bi mu bilo draže da je može u miru popušiti. Otac joj je imao uredno posložen um, zbog čega se i bavio time čime se bavi. Valentina nije znala što točno radi kao ministar u vladi, no znala je da je njegov posao povezan s financijama. Kao dijete zamišljala ga je kako u svojoj sobi u uredu kancelara broji carev novac, hrpe rubalja visoke sve do stropa.

Naposljetku mu je dosadila njezina šutnja pa je podignuo pogled.

“Što još?” upitao je s natruhom nestrpljenja. “Imam posla.”

“Tata, ne želim se vratiti u školu kad počne novo polugodište.”

Zagledao se u nju, iznenađen. Ni traga gnjevu koji je očekivala. Smiješio se.

“Nadam se da se slažeš, tata”, brzo je dometnula.

“Slažem, i te kako. Tvoja majka i ja raspravljali smo o tome i uvjereni smo da od školovanja više nemaš koristi. Vrijeme je da počnemo razmišljati o tvojoj budućnosti.”

Isprva je bio jedva osjetan, taj prvi neugodni predosjećaj. Zanemarila ga je.

“Slažem se, oče. I drago mi je da i ti tako misliš. Na um mi je pala jedna zamisao.”

Naslonio se u naslonjaču i sa zadovoljstvom uzeo cigaru sa stola. Odmotao ju je, odrezao jedan kraj i pomirisao duhan raskošna mirisa prije nego što ju je bez žurbe pripalio. Imala je osjećaj kao da već nešto slavi.

“E pa, Valentina”, reče on, “drago mi je da se slažemo. Sad si opet dobra kći.”

Primijetila je ono sad, no nema veze: to je bio prvi korak.

Kimnuo joj je, zadovoljan, a ona je pokušala zaustaviti taj trenutak kako joj ne bi procurio kroz prste. “Ta tvoja zamisao, jesi li o njoj razgovarala s majkom?”

“Nisam još, tata. Htjela sam prvo s tobom porazgovarati o tome.”

“Luckasta djevojko.” Nasmijao se i otpuhnuo kovitlac dima prema njoj. “Što ja imam s haljinama?”

“Haljinama?”

“Da, haljinama koje su ti padale na um. O tome moraš razgovarati s majkom. Majke su te koje se bave takvim stvarima.”

Brzo je udahnula, osjećajući okus dima. “Tata, nisam spomenula nikakve haljine.”

“No, ne brini se, siguran sam da će ti majka htjeti o tome razgovarati.” Kimne u znak razumijevanja. “Znam kakve su žene kad su haljine u pitanju.”

Ustao je iz naslonjača i glasno se ushodao po prostoriji, šuškajući rukavima, stružući stopalima po ulaštenim podnim gredama, bubnjajući prstima po košulji. Prepoznala je to kao znakove iznimnog zadovoljstva. Što se to događalo? Ovaj razgovor odvijao se u pogrešnom smjeru.

“Neće mi trebati više od nekoliko haljina”, istaknula je oprezno.

“Ne, draga moja. Ako želiš uhvatiti dobru partiju, trebat će ti barem trideset ili četrdeset haljina, pretpostavljam. No to prepuštam tvojoj majci. Važno je da je odluka donesena i da smo već sastavili popis imena koja ćeš razmotriti.”

“Tata, kako to misliš, uhvatiti dobru partiju?”

“Pronaći muža, dakako.”

“Muža?” Ruke su joj pale iz krila.

“Da, draga moja. Zar nismo o tome razgovarali? O prekidanju školovanja i pronalaženju supruga?” S očitim užitkom povukao je dim cigare, uskoračao se po sobi i otresao mrvice duhana s košulje.

“Uskoro ćeš navršiti osamnaest, Valentina. Vrijeme je da se počneš odgovorno ponašati, pronađeš odgovarajućeg muža i udaš se. Mnogo je krasnih mladih časnika iz dobrih obitelji.”

“Ja se neću udavati, tata.”

“Nemoj se sada glupirati, Valentina, o čemu govoriš?”

“Neću se udavati.”

“Maloprije si rekla da si se spremna latiti planiranja svoje budućnosti.”

“Da, ali ne kao nečija žena.”

“A što ti drugo, zaboga, preostaje? Tvoja majka i ja...” Zastao je, kao da mu je na um pala neugodna misao. Stojeći nasred prostorije činio se kao da se sav naduo u odjeći, a obrazi su mu se zajapurili. “Kakvu to zamisao imaš o svojoj budućnosti?”

Ustala je kako bi ga pogledala licem u lice. “Tata, to je ono što sam ti došla priopćiti. Želim se osposobiti za profesionalnu bolničarku.”