Dragulj Sankt Peterburga

Posjeli su je. Ne u radnu sobu. Ne u primaću sobu gdje su se obično vodile ozbiljne rasprave. Roditelji su je posjeli u glazbeni salon, na mjesto u kojem je godinama gajila nade. Posjeli su je na klavirski stolac sa sjedalom s resicama koje je cupkala i mrsila kad glazba ne bi zvučala kako treba. Majka joj je sjela na stolac uz prozor. Premda joj je lice bilo bezizražajno kao i uvijek, među prstima je držala rupčić zgužvan u čvrstu lopticu. Majčina šutljivost bila joj je gotovo gora od očeve provale gnjeva.

“Valentina”, reče joj otac ozbiljno, “moraš smjesta izbaciti te mušice iz glave. Zapanjuje me da ti je takvo što uopće i palo. na pamet, a kamoli da si o tome ozbiljno razmišljala. Sjeti se obrazovanja koje smo ti priuštili, glazbenih poduka. Razmisli koliko nas je sve to stajalo.”

Krupnim se koracima ushodao ispred nje dok su mu repovi fraka mlatarali od uznemirenosti. Poželjela je ispružiti ruku ne bi li utišala taj zvuk. Ne bi li utišala njega.

“Molim te da me pokušaš razumjeti, tata. Govorim četiri jezika, znam svirati glasovir i znam lijepo hodati. I što s time mogu?”

“Možeš se udati. Sve mlade dame pripremaju se za to.”

“Žao mi je, tata, ali rekla sam ti. Ne želim se udavati.”

Majčin očajan uzdah bio je kap koja je prelila čašu. Valentina se okrenula prema glasoviru, okrenuvši im leđa, i podignula njegov poklopac. Prsti su joj pronašli prvi nježni akord, a potom i drugi, i, kao uvijek, zvuk nota umirio ju je. Drhtanje u grudima smirilo se. Odsvirala je kratak ulomak iz one Chopinove skladbe i u skrivenom kutku uma načas ugledala plamenokosog Vikinga. Iza njezinih leđa zamro je svaki pokret. Zamislila je roditelje kako izmjenjuju poglede.

“Dobro sviraš, Valentina.”

“Hvala, mama.”

“Svaki muž ponosio bi se da mu nakon večere goste zabavljaš kakvom Beethovenovom ili Čajkovskijevom skladbom.”

Valentina skvrči prste kako više ne bi dodirivali tipke. “Želim biti bolničarka.” Govorila je tiho, strpljivo. “Želim skrbiti o Katji. Bolničarka Sonja neće dovijeka biti s nama.”

Prostorijom se pronio uzdah i Valentina najednom shvati da joj očev visoki tamni lik stoji tik iza leđa. Pogladio ju je po kosi, položivši joj ruku na rame. Nije se pomaknula. Šest mjeseci nije ju dodirnuo, od bombe u Tesovu, i bojala se da će, ako pomakne makar jedan mišić, povući ruku i ne dodirnuti je još sljedećih šest.

“Valentina, poslušaj me, dijete drago. Znaš da ti želim najbolje. Zanimanje bolničarke je bijedno, puno kurvi i alkoholičarki. Nije primjereno za uglednu mladu ženu.”

“Slušaj oca”, majka će joj blago.

“Pune su ušiju. Imaju svakakve boleštine.” Riječ boleštine izgovorio je tako da je znala da ne misli samo na boginje ili tifus.

“Ali bolničarka Sonja nije ni kurva ni alkoholičarka”, primijeti Valentina. “Nema nikakvu bolest. Ugledna je žena.”

Otac joj čvršće stisne rame te Valentina osjeti kako joj želi stisnuti i um. “Postoji još jedan način”, reče on, “da pomogneš Katji. Bolji način na koji ćeš joj se iskupiti.”

“Koji?”

“Nije teško.”

“Koji to, tata? Što mogu učiniti?”

“Dobro se udaj.”

Naglo se okrenula natrag prema glasoviru dok joj se grlo stezalo od razočaranja. Nije željela rasrditi oca.

“Čula si me, Valentina.” Povisio je glas. “Dovraga, djevojko, moraš se dobro udati. Moraš se smjesta udati. Inzistiram. Za dobrobit prezimena Ivanov.”

“Ili što, oče? Što ćeš učiniti ako odbijem?”

“Budem li morao, spreman sam te i izbičevati.”

7

“Izrabljivanje! Oskudica! Gladovanje!”

Mihail Sergejev bio je izvrstan. Znao je kako potaknuti svjetinu, kako pobuditi emocije u ljudima i raspaliti njihove prazne trbuhe. Arkin je sa zadovoljstvom pratio večerašnji skup. Većinom seljaci, kao i on sam, priprosti radnici što su se iz ruralnih provincija sjatili u Sankt Peterburg u potrazi za poslom u tvornicama. Većina ih nije znala čitati. Tek nekolicina jedva je znala napisati vlastito ime. Začudo, ta je činjenica Arkina rastužila čak i više od užasnih uvjeta u kojima su radili u poduzećima ili tvornicama. Činjenica da vlast namjerno zatupljuje puk uskraćujući mu obrazovanje činila mu se najokrutnijom mogućom nepravdom. Bio je to oblik kontrole koji je valjalo satrti.

Zbog toga je vjerovao u teoriju vječne revolucije Lava Trockog. Sa Sergejevim je otišao poslušati Trockijev govor na nekom sastanku i obojica su bili toliko opčinjeni tim vizionarom čupave, neobuzdane kose, s naočalama koje su vazda blještale, da su cijele noći šetali ulicama ne mogavši se smiriti. Otkrio im je neki novi svijet. Onaj u kojemu pravda i jednakost nisu samo prazne riječi, nego živa bit života svakog čovjeka. Od toga su trenutka počeli vrbovati i druge za socijalističke ideje.

“Ljudi Rusije”, Sergejev je strastveno pozivao, “sami se moramo izboriti za svoja prava. Željezna ruka carske vlasti mora...” — zastao je i ogledao se po prostoriji prema publici — “mora pasti.”

Odobravajuće klicanje.

“Dali su nam Dumu kako bi nas ušutkali.” Sergejev je te riječi izgovorio posprdno.