Dragulj Sankt Peterburga

Valentina podigne dijete iz Katjina krila i položi ga na krevet. “Mislim da je vrijeme da odemo.”

“Ti!” I dalje klečeći, žena uperi prst prema Valentini. “Obećajem ti da ćemo uskoro doći po tebe i pripadnike tvojega staleža, i da ovoga puta nećete preživjeti. Vi dokoni bogataši. Paraziti.” Pljunula je na pod. “Radnici će zahtijevati pravdu.”

Valentina uzme novčanik i baci ga na stol. Rublji su se razletjeli zveckajući, a djeca pojuriše za njima poput miševa. “Uzmi ovo jer si mi danas pomogla. Zahvalna sam na tome.” Prišla je ženi koja je klečala i prstima joj dodirnula sjajni ožiljak na glavi. Bio je to opscen osjećaj. Nije bio mokar nego gladak i sklizak, i bezbojan poput bića koje živi pod zemljom. “Žao mi je, Varenka.”

“Ne treba mi tvoje žaljenje.”

“Valentina.” Bila je to Katja. “Ona želi da odemo.”

“Da, u pravu si. Prije nego što mi se muž vrati.” Varenka se prkosno zagleda u Valentinu. “Moj boljševik.”

Glasan tresak na ulaznim vratima prepao ih je. Prije negoli su stigle reagirati, začuo se još dvaput, poput udarca čekićem, i čule su kako se drvo raskoljuje. Žena podigne dojenče i privije ga uz grudi toliko snažno da je počelo jecati. Valentinino srce žestoko zakuca. “Pričekaj ovdje, Katja.”

“Ne, Valentina, nemoj...”

Lupanje se ponovo začulo. Valentina bez oklijevanja otvori vrata što su vodila u sumoran hodnik i potom otključa rascijepljena ulazna vrata što su gledala na ulicu. Nečija golema figura blokirala je svjetlo.

“Valentina Ivanova, kojeg vraga radiš u ovoj rupčagi?”

Bio je to Lav Popkov.

6

Arkin je bio mehaničar, no u duši se smatrao vještim kirurgom za strojeve. Brinuo se o svojim rukama i neprestano čitao o najnovijim izumima, na taj način obogaćujući znanje. Hvala Bogu da je znao čitati. Premda Bog s tim nije imao veze. Većina seljaka ne zna čitati i pisati, no njegova majka bila je izuzetak te ga je znala tući pletaćom iglom po zglobovima prstiju ne bi li potaknula njegov lijeni mozak na razmišljanje.

“Viktore”, znala bi reći dok bi joj on sjedio uz koljeno i mučio se sa zbrkanim slovima, pokušavajući ih uobličiti u riječi, “čovjek koji zna čitati čovjek je koji može vladati svijetom.”

“Ali ja ne želim vladati svijetom.”

“Sada ne. Ali jednog dana hoćeš. I tada ćeš mi zahvaljivati.”

Nasmijao se sam sebi sjetivši se toga. “Spasibo, hvala”, promrmljao je. Bila je u pravu. Sada, u dobi od dvadeset tri godine, zaista je htio vladati svijetom.

“Arkine.”

Podignuo je glavu. Čučao je na betonskom podu garaže perući ulje i konjski izmet s kotača Turicuma, nakon čega je njihova modra boja ponovo zablistala. Prljava sapunica cijedila mu se s krpe po čizmama.

“Što je, Popkove?”

Kozak je nečujnim korakom ušao u garažu. Za jednog tako krupnog čovjeka kretao se bešumno, poput šumskih vukova u rodnome mu kraju.

“Što je?” upita ponovo Arkin.

“Gazdarica želi razgovarati s tobom u kući.”

“O današnjem poslijepodnevu? Je li to?”

“Kako bih ja to znao?”

Život na stepskoj farmi Bogu iza leđa nauči čovjeka strpljenju. Na selu život nikad nije užurban i sve se zbiva sporo pa je Arkin vrlo dobro znao čekati. Svoje je selo napustio prije šest godina u dobi od sedamnaest, naumivši živjeti i raditi u Sankt Peterburgu. U tom je gradu mogao osjećati bilo Rusije. Tu su nicale ideje velikana poput Karla Marxa i Lenjina, šireći se ispod zemlje poput korijenja stabala. U tom gradu, bio je uvjeren, ležala je budućnost Rusije. Okrenuo se natrag kako bi završio s pranjem kotača prije nego što ispere krpu i uredno je objesi o kuku. Kad se osvrnuo, Lav Popkov i dalje je stajao ondje, kao što je i očekivao. Taj je krupni čovjek u mnogočemu krojio vlastite zakone, što Arkinu baš i nije prijalo.

“Kojeg si vraga radio?” ljutito upita Popkov.

Arkin svuče dugačku smeđu pregaču i objesi je o drugu kuku. “Što sam radio? Štitio sam ih.”

“Puštajući ih da odu bez nadzora? Je li to tvoja predodžba štićenja?”

“Nisu djeca, Popkove. Mlade su žene. Donose vlastite odluke, bile one ispravne ili pogrešne.”

“Ovo je opasan grad.”

“Opasan za njih? Ili za radnike koji svakodnevno umiru po tvornicama?”

“Ti si budala”, prezirno otpuhne Popkov.

“Nisam”, strpljivo će Arkin. “Ja samo radim svoj posao.”

Bio je to prvi put da je Arkin kročio u kuću dalje od kuhinje za služinčad te se jedva suzdržavao da ne bulji. Što će ikome toliko stvari? Na zidovima su visjele slike veće od njega. Rubini nalik na kaplje krvi ukrašavali su ogledala, a podnožje svakog kipa bilo je obrubljeno zlatom. Lakaj ga je dopratio do male primaće sobe. Arkin shvati da je to najženskastija prostorija u koju je ikad kročio, sva u boji krema i lavande te puna cvijeća koje je svojim egzotičnim, njemu potpuno nepoznatim, mirisima ispunjavalo zrak.

Elizaveta Ivanova sjedila je vrlo uspravno u otmjenom naslonjaču držeći čašu vruće vode u ruci. Zbog haljine boje jorgovana i sama je izgledala poput cvijeta. Naklonio se, pustivši da mu ruke padnu niz bokove, i pričekao da prva prozbori. Nije se žurila; sat je otkucao cijelu jednu minutu.

“Arkine”, naposljetku reče, “zahtijevam objašnjenje.”