Dragulj Sankt Peterburga

Valentina iz nekog razloga osjeti grižnju savjesti, premda nije bila kriva za njihove prazne želuce. Uzela je Katjinu hladnu ruku među dlanove i stala je zdušno masirati. Žena je smjesta položila dojenče na krevet i prišla maloj crnoj peći u kutu. Otvorila je metalna vratašca iza kojih je tinjao sićušan plamen, gotovo dogorio. Nije ni čudno da je bilo tako hladno. Žena je pomoću kliješta iz peći izvadila težak kamen, umotala ga u pocrnjeli komad ručnika i položila ga Katji u krilo. Katja zavuče ruke ispod njega.

“Zar ne možete naložiti još drva?” upita Valentina.

“Ne.”

“Ja imam novca.”

Troje djece stalo se polako primicati. Djevojčica ispruži prljav dlan. “Mi možemo kupiti drva za ogrjev.”

Valentina nije imala drugog izbora nego vjerovati im. Iz novčanika u džepu izvadila je dvije bijele novčanice od deset rubalja, premda je znala da je to i više nego dovoljno za ogrjev. “Donesite i nešto hrane. Požurite! Potoropites!”

Sve troje djece odmagliše.

“Evo, uzmi ovo.” Žena joj pruži pokrivač s kreveta. Valentina ga pogleda. Vjerojatno je vrvio ušima.

“Spasibo.” Omotala ga je oko sestrinih ramena, zatiskujući joj ga ispod nepokretnih nogu. Bila je svjesna da je žena za to vrijeme pomno motri i prvi put u životu palo joj je na pamet da se zapita koliko vrijede Katjina invalidska kolica. Onoliko koliko obitelj ove žene zaradi u mjesec dana? U godinu? Nije imala predodžbu o tome. Ovaj bijedni stan bio je manji od Valentinine spavaće sobe i oronuo. Dio stropa je visio, a po jednom se zidu proširila crna plijesan. Osjećala se vlaga.

“Hvala što nam pomažete”, reče Valentina, iskreno zahvalna. “Restoran u kojemu smo bile napali su štrajkaši, a moja sestra i ja pobjegle smo ne uzevši kapute.”

Žena kimne prema Katji. “Je li bolesna?”

“Doživjela je nesreću.”

Djetešce na krevetu počelo je tiho plakati te žena reče: “Uzmi je.”

Valentina pogleda prema zavežljaju što se meškoljio.

“Uzmi je.” Ovoga je puta ženin glas bio oštriji.

“Molim?”

“Tražiš moju pomoć. Zauzvrat ja želim tvoju. Trenutak predaha od djeteta.” Osmjehnula se, a u osmijehu joj bljesne tračak mladosti. “Ne brini se, neću ukrasti sestrina kolica.”

Rumenilo je zažarilo Valentinine obraze dok je podizala dijete. Vratilo joj je sjećanje na doba kad je tako nosila Katju, no ona nikad nije ovako zaudarala. Djetešce gotovo da uopće nije imalo kose, a noge su mu bile tanane poput dvaju grančica.

“Valentina.” Bio je to Katjin jedva čujni glas. “Daj da je ja držim.”

Valentina približi dijete kolicima, no ne preda ga u sestrine ruke. “Prljava je”, procijedi. “Ne želiš...” No u Katjinim je očima spazila željan izraz. Položila joj je dijete u krilo prenerazivši se kad joj se sestra nagnula i poljubila djetetovu koštunjavu glavicu. Katjino lice obasjao je smiješak. Bila se povukla u sebe, no polako je dolazila k sebi.

Miris vrućih piroški sve je promijenio. Troje djece kao da se zaoblilo čak i prije nego što su dobili po komad pite od mesa iz nepropusne papirnate vrećice. Sjedili su na podu ispred cjepanica što su plamtjele u peći, promatrajući ih s istim onim udivljenjem kojim bi Valentina pratila glazbeni ili baletni nastup.

“Zar ne biste trebali oprati ruke?” predloži Valentina stavljajući svakome po komad pite na dlan. Prljavština na njihovim prstima bila je crnja i od poda.

“Crpka za vodu se zamrznula.” Žena slegne ramenima i odgrize povelik zalogaj kruha namazanog džemom od ribiza. Dok je žvakala, Valentina je promatrala kako joj se lice rastapa od užitka i naočigled se pomlađuje.

“Kako se zoveš?”

“Varenka Sidorova.”

“Ja sam Valentina. Moja sestra zove se Katja.”

Katja je pijuckala vrući čaj s medom iz limenog vrčića, a boja joj se vratila u obraze. Dojenče joj je ležalo u krilu poput mačeta, opušteno i mekano od topline.

“Varenka, čime se bavi tvoj suprug?”

Ženin pogled postade oprezniji. “Radi u tvornici.”

“Je li boljševik?”

Primijetila je kako se koža ispod ženinih očiju namreškala. “Što ti znaš o boljševicima?”

“Je li i on danas sudjelovao u demonstracijama?”

Varenka se počela smijati. Djeca su se zagledala u nju, zapanjena, kao da nisu naviknula na taj zvuk, no ona se nije prestala smijati. Smijeh joj se bez prestanka orio kroz otvorena usta. Žile na vratu iskočile su joj i suze su joj klizile niz obraze, no smijeh je i dalje ispunjavao zrak, mukao i nezaustavljiv. Pala je na koljena, a smijeh je zamro jednako naglo kao što je i počeo. Strgnula je maramu s glave, oslobađajući kratko podrezanu kestenjastu kosu. Valentina se zapilji. Katja kratko i prigušeno uzdahne. Jedna strana ženine glave bila je ćelava, a široki bijeli ožiljak što se presijavao kao da je mokar protezao joj se posred lubanje od sljepoočnice do zatiljka. Promatrala je sestre s mješavinom samilosti i mržnje.

“Prije pet godina, ispred ulaznih vrata Zimske palače”, reče strogim glasom, “vaši su vojnici nasrnuli na mene sa sabljama kad smo u povorci došli razgovarati s carem. Nismo imali nikakve zle nakane, no oni su nas pokosili. Zbog ljudi koji su tada umrli, vi i vaš stalež danas ste živi. No zaslužujete li to?”