Dragulj Sankt Peterburga

“Arkine, htjela bih da obje moje kćeri danas odvedeš u grad. U restoran Gordino u Morskoj.” Procjenjivački ga je promatrala plavim očima i znao je da se pita može li mu vjerovati.

Obje kćeri. To se rijetko događalo. Ona nepokretna nije mnogo izlazila premda je zbog nje uklonio suvozačko mjesto kako bi na njemu mogla stajati njezina invalidska kolica. To je zacijelo bila zamisao one starije, tamnokose, one što ga je gledala očima koje vozačka odora i pokorno obaranje pogleda nisu mogli olako zavarati.

Danas u grad, rekla je. Načas je umalo izlanuo pogrešne riječi. Danas nije dan kad bi vaše kćeri trebale biti u gradu. Bolje je da ostanu kod kuće. No umjesto toga uljudno je kimnuo i otvorio vrata automobila.

Arkin je upijao svaku riječ. Uvijek je to činio. To mu je bio posao.

Turicum je bio veličanstvena neman od vozila. Uvezen iz Pariza, sav u tamnoplavoj koži i s opakim mjedenim ukrasima koje je svakodnevno laštio. Sjedio je naprijed na vozačkom mjestu, do grla zakopčan u smeđ kaput — zrak je danas bio oštar poput tigrova ugriza. Kćeri su, za zaštitu od hladnoće, bile zabundane u teški ogrtač od medvjeđe kože i krznene kapuljače što su im pokrivale uši.

Demonstrantima će danas biti hladno. Bez medvjeđih kožuha. Bez krznenih kapuljača. Samo im je žar gnjeva grijao trbuhe.

Dok je vozio kroz grad, ulice Sankt Peterburga promicale su pokraj njih sa svojim visokim zgradama svijetlih boja i ljudima što su žurno obavljali svoje poslove ne želeći se zadržavati na ledenome vjetru. Osjetio je zadovoljstvo vidjevši automobile i kočije kako se probijaju kroz gužvu, droškije s konjskim zapregama kako polako kloparaju, ne obazirući se na automobilske trube što traže mjesto za prolaz. Što gušći promet, to bolje — nastat će veći kaos.

Slušao je njihove djevojačke brbljarije. Isprazne riječi. Ushićenje kad im se pred očima pojavila pomodna prodavaonica haljina madame Duchet u Morskoj; zadovoljni žamor dok su prolazili pokraj znamenitog Instituta Zirov s prozorima punim egzotičnog porculana s Istoka i srebrnine iz Engleske. Kad se osvrnuo, vidio je da je gospođica Katja zavukla ruke pod topli pokrivač, promatrajući vanjski svijet kao što bi on gledao cirkus.

“Danas ćemo”, najavila je Valentina, “raditi što god nam se prohtije.”

“Da”, nasmijala se Katja, “i hoćemo.”

Arkin je nepokretnu sestru rijetko viđao bez pratnje majke ili bolničarke Sonje pa je danas zračila osjećajem slobode. Najednom je morao snažno zakočiti. Cestu je zakrčio odred policajaca, odjevenih u tamno i prijetećeg izgleda. Zaustavio je automobil, no kočija ispred njih opasno se zaljuljala budući da se konj svom snagom zaletio u branik, uznemiren bukom koja je dopirala negdje od naprijed i zvučala kao grmljavina u daljini. No nije bila riječ o grmljavini. Osjetio je da njegove putnice pozorno osluškuju zvuk. Zvučao je kao da valovi zapljuskuju šljunčanu obalu, bio je oštar i škripav. I sve im se više približavao.

U Morskoj se sve zaustavilo i pješaci su se stali povlačiti duž pločnika, uplašeno se osvrćući preko ramena. Vozači nisu imali dovoljno prostora da zaobiđu policijski kordon, nego su zaglavili u prometu pa su planule svađe i prepirke.

“Arkine, što se zbiva?” upitala je Valentina. Nagnula se naprijed, tik uz njegovo rame, pokušavajući vidjeti što je ispred njih. “Zbog čega je nastao zastoj?”

“Zbog štrajkaša”, odgovori on pazeći da je ne uznemiri. “Marširaju po Morskoj.”

“Štrajkaši? To su oni što uzrokuju nevolje po tvornicama, nisu li? Čitala sam o njima u novinama.”

On ne reče ništa.

“Premijer Stoljipin ih optužuje”, dometne ona, “da pokušavaju uništiti rusko gospodarstvo. Uspjeli su nam zatvoriti rudnike i zaustaviti vlakove.”

On je i dalje šutio.

“Ne vidim ih”, potuži se Katja. “Policija mi zaklanja pogled.”

“Gle, vide se vrhovi njihovih plakata”, primijeti Valentina. Mogao je čuti tjeskobu u njezinu glasu.

Čekaj. Samo čekaj. Vidjet ćeš i više nego što bi htjela.

Pred njima su stajali policajci okrenuti leđima, neprobojan zid što se protezao od jedne strane ulice do druge.

“Mislite li da će biti nevolja?” Valentina mu je bila toliko blizu iza leđa da je mogao osjetiti toplinu njezina daha na ovratniku. Zamislio je njezine ruke, bijele i uznemirene, i nakostriješene dlačice na zatiljku. “Zbog čega ti ljudi štrajkaju, Arkine?”

Zar ne zna? Kako može ne znati?

“Zahtijevaju poštenu plaću, gospođice Valentina. Policajci sada kreću na njih.”

Polako, nesmiljeno kreću na njih. Uspio je razabrati palice u njihovim rukama. Ili su to bili pištolji? Skandiranje demonstranata primicalo se i istoga časa u ulici zafrcaju iskre prave opasnosti. Zapucketala je u zraku i ljudi su počeli trčati, kližući se po ledu i snijegu. Arkin osjeti kako mu se bilo najednom uzlupalo.