Dragulj Sankt Peterburga

Tom ga je prilikom promatrala, cijelo vrijeme tijekom pjevanja i plesa, htijući mu uhvatiti pogled, no vidjela je da su mu izvedbe dosadne i da ne primjećuje nikoga osim lijepe žene odjevene u zelenu svilu i skupocjene smaragde koja je sjedila pokraj njega. Kad je na nju došao red da zasvira, Valentina se zaklela da će se potruditi da mu ne bude dosadno, no njegova ju je prisutnost smela pa nije dobro odsvirala skladbu. Na koncu joj je uljudno zapljeskao, smiješeći se svojoj pratilji kao da su upravo izmijenili kakvu samo njima znanu šalu. Valentina je bila bijesna na sebe. Ali nemoguće je voljeti nekoga s kim nikad nisi prozborio, nekoga koga si tek vidio na drugom kraju prostorije. To nije moguće.

Odustala je od zagrijavanja prstiju i prihvatila se Mozartove sonate u C-duru, skladbe koja joj je oduvijek godila, da bi odjednom odignula ruke s tipki. Bilo je trenutaka, čudnih neugodnih trenutaka tijekom sviranja kad bi je glazba uistinu obuzela te bi naglo prestala svirati. Svjesna toga da majka njezinu strast prema glasoviru smatra pretjeranom i stoga nedoličnom mladoj ženi. Znala je da joj majka nikad ne bi shvatila zbog čega je ni najmanje ne zanimaju odlasci u kupnju, odabir haljina i sve ono što se od mladih dama očekivalo da rade, nego je radije satima sjedila kod kuće na klavirskom stolcu. A što je bilo još gore, Valentina se pribojavala da joj majka žali što se Valentina nije rodila kao toliko žuđeno muško dijete kad se već ne želi ponašati kako djevojci priliči.

Poželjela je da ju je Katja jučer mogla čuti. Naglo je ustala, privukla stolac koji je stajao pokraj zida i smjestila ga pokraj svojeg stolca za sviranje. Stolac je bio presvučen brokatom bež boje i imao je tanke ižlijebljene naslone za ruke od mahagonija. Ponovo je sjela na stolac, oslonivši se najprije jednom, a potoni i drugom rukom o drugi stolac. Ne koristeći se nogama, pokušala se zanjihati s klavirskog stolca prema sjedištu drugog stolca, no potpuno ga je promašila. Ruke su joj se zaplele, a tvrd rub stolca zabio joj se u lopaticu kad se poput krpene lutke prevrnula na pod. Bijesno si je pogledala noge kao da su one krive za to.

“Čort!”

Nakon pet nespretnih pokušaja, napokon je uspjela. Srce joj se uzlupalo, a ruke se tresle od napora.

“Čort!” ponovo je opsovala, a potom ustala i potrčala uza stube do sobe.

Sjedeći za radnim stolom Valentina je pred sobom držala popis ispisan urednim rukopisom na listu papira boje bjelokosti. Taj je popis sastavila prije četiri mjeseca i čuvala ga zaključana u ladici stola, daleko od znatiželjnih očiju - služavke su svagdje zabadale nos. No rubovi papira već su bili iskrzani budući da bi ga svako malo uzimala, kako bi se podsjetila. Oči su joj pomno iščitavale svaku od točaka.

1. Kontaktirati svakog stručnjaka za kralježnicu u Europi.

Marljivo i pomno pretraživala je medicinske časopise u knjižnici tražeći članke o oštećenjima kralježnice i pisala liječnicima u Berlinu, Rimu, Oslu, pa čak i Londonu. Tek nekolicina njih udostojila se odgovoriti.

2. Usrećiti Katju.

To joj je izmamilo osmijeh. Kako jednostavan zadatak. Prije četiri mjeseca, usrećiti Katju nakon operacija činilo se najlakšom stavkom s popisa: čitat će joj, kartati s njom, šaptom izmjenjivati tajne i prenositi joj najnovija naklapanja iz škole ili blagovaonice za služinčad na donjem katu. Donosila joj je vrpce i slagalice, kao i najnovije knjige iz Belizardove knjižare. U parkovima i na obali rijeke prikupljala je svrakino perje i prvo bakrenasto jesensko lišće javora. Krišom joj je donosila čokoladu iz Wolfa i Bérangera ili pak nezgodne ljepljive kompote sa zatvorene tržnice Gostinjij dvor.

No sad je shvatila da je za usrećivanje Katje potrebno i više od toga. Valjalo joj je stvoriti cijelu jednu novu budućnost. U tišini njezine glave te su joj se riječi učinile golemima.

Što sljedeće?

3. Pronaći posao.

Prstom je prešla preko riječi posao i okrenuo joj se želudac. Godinama je već snivala jedan san. Planirala je to još otkako je bila nespretno i bezubo dijete, dok su se drugi smijuljili i igrali se igračkama. Postati koncertnom pijanisticom. To je bio njezin cilj. Nastupati po najvećim koncertnim dvoranama i palačama u Europi, svirajući pred državnim poglavarima u Rimu i Parizu, Londonu i Beču. No taj je san uništen, raznijela ga je bomba. To više nije bilo moguće. Zahtijevalo bi godine predanog rada na konzervatoriju u Sankt Peterburgu, a ona više nije imala taj luksuz. Morala je skrbiti o Katji. Zagledala se u prste, u njihove snažne tetive i oble jagodice, osjećajući se kao da ih je izdala. Kao da je izdala samu sebe.

“Okani se sanjarenja”, izusti naglas.