Dragulj Sankt Peterburga

Hladnoća je te godine bila surova, surovija nego što je to uobičajeno za Sankt Peterburg. Kanal Mojke se zamrznuo, a Nevu je prekrio mrtvački pokrov što je progutao grad. Bila je to zima žučljivih štrajkova u tvornicama i nestašice namirnica u trgovinama. Nemir je gmizao i šuljao se ulicama, radnici su se okupljali na uglovima te kivni i gnjevni pušili svoj jeftini duhan marke mahorka.

Jens je petama podbo konja u galop, udaljivši se od širokih bulevara i ostavivši za sobom pomodnu Aveniju Nevski i njezina krzna te svilene haljine.

Ulice su bile sve uže, a kuće sve sirotinjskije, dok se na koncu prljavština i očaj nisu osjećah u vlažnome zraku. Čopor od tri divlja psa iskesio je zube prema konju, a Junak ih je zauzvrat udario vrhom željezne potkove. Jens je duž ulice zurio u upala lica i pocrnjele zgrade. Studen je bila toliko snažna da su od nje popucali prozori.

Zbog toga je došao ovamo. Zbog ovakvih mjesta. Ulica što zaudaraju. Bez vode za pranje — samo s bunarima začepljenima od kiše i crpkama koje je okovao led. Zbog toga je došao u Sankt Peterburg.

Bila su četiri sata ujutro kad je Valentina lagano pokucala na vrata vrškom prsta.

“Vhodi, uđi, mila.” Glas joj je bio tih i pun dobrodošlice.

Okrenula je kvaku i stupila u privatne odaje bolničarke Sonje, gdje su se pri prigušenom svjetlu sjene valjale po sagu poput umornih pasa.

“Dobroe utro”, pozdravi Valentina.

Bolničarka je bila žena od pedesetak godina, koja je sjedila u stolcu za ljuljanje i stopalom tapkala po podu odgurujući se u pravilnom ritmu. Krupno joj je tijelo progutao pohabani kućni ogrtač, a u krilu joj je ležala otvorena Biblija u kojoj je prstom pratila svaki pročitani redak.

“Kako joj je noćas?” smjesta je upitala Valentina.

“Spava.”

Spava? Ili se samo pretvara? Valentina je znala da bolničarka Sonja često to ne zna razlučiti. Katja je tijekom posljednjih šest mjeseci pretrpjela šest operacija kojima su joj pokušavali spasiti smrskanu kralježnicu, a nakon posljednje pokretnost joj se znatno popravila, premda još nije bila u stanju hodati. No daleko od toga da se ikad žalila. Ne, Katja to ne bi radila. No ljubičaste udubine ispod očiju i blijedožuto, bolno lice odavali su kad bi je jako boljelo.

“Što ste joj dali?” upita tiho Valentina.

“Malo laudanuma, uobičajenu dozu.”

“Mislila sam da je odvikavate od njega.”

“Pokušala sam, mališka. No potreban joj je.”

Valentina ne reče ništa. Što ja znam o laudanumu? Samo ono što vidim u Katjinim očima.

Bolničarka se prestala ljuljati i zabrinuto proučila Valentinino lice. “Grizodušje je strašna stvar, mila moja.” Odmahnula je glavom, prešavši dlanom preko stranice tanke poput hostije što joj je ležala otvorena u krilu. “Bog nam oprašta.”

Valentina je prišla prozoru, povukla težak zastor ustranu i zagledala se van u noć. Svjetla su treperila dok su saonice s konjskom zapregom i kočije s jarkim bakljama nastavljale juriti kroz grad koji se ponosio reputacijom grada koji nikad ne spava, u kojem se mahnito živi i još mahnitije umire. Sankt Peterburg bio je grad krajnosti. Sve ili ništa. Činilo se da nitko u Sankt Peterburgu nema vremena ni za što osim za sljedeće piće, sljedeću razuzdanu zabavu ili sumanuto kockanje. Zagledala se van u sve to žudeći za nečim što je više od života.

“Ne”, promrmljala je bolničarki, “ne želim Božji oprost.” Žestoko je protrljala ruke, premda s vanjske strane kože nije osjećala hladnoću.

Bilo je još uvijek mračno. Ona vrsta gustog i teškog mraka što je u stanju zakrčiti um. Prvi prigušeni zvukovi kućanstva što se budi doprli su do gornjeg kata dok su sluge potpaljivale vatru i laštile podove. Valentina je prekriženih nogu sjedila na dnu Katjina kreveta s ručnikom rasprostrtim u krilu.

“Čujem da je tata kupio novi automobil dok sam bila u školi”, reče Valentina.

“Da. Turicum. Iz Švicarske.”

“Zar taj nije strahovito skup?”

“Pretpostavljam da jest — no car Nikolaj upravo je kupio novi Delaunay-Belleville. Znaš kako to ide na dvoru, podignula se velika prašina oko toga i svi su požurili oponašati ga.”

“Tko ga vozi?”

“Tata je zaposlio profesionalnog vozača. Zove se Viktor Arkin.”

“Kakav je?”

“Vrlo naočit u odori. Poprilično šutljiv, no rekla bih zgodan na neki ozbiljan način.”

“Uvijek su ti se sviđali muškarci u odorama.”

Katja se razdragano nasmije što je obradovalo Valentinu. Bilo je dana kad joj je trebalo mnogo više da nasmije sestru. No primijetila je da su Katjine oči mutne, kao da se magla prikrala uz rijeku Nevu i preko noći joj se ušuljala u glavu. Jedna noga bila joj je poduprta ručnicima. Valentina joj je masirala mekanu kožu razgibavajući joj zglobove i prividno vraćajući život u oduzete udove. Pritom joj je pomagao tanak sloj ulja od lavande što je ispunio zrak, prikrivajući zadah bolesničke sobe.

Katja se udobno ugnijezdila u jastucima, kose nalik na blijedo-zlatnu izmaglicu oko glave. “Pričaj mi opet o caru.” Promatrala je Valentinine marljive ruke. “Kakav je bio?”